U intervjuu za Mreže Riječi prof. prim. dr. sc. Trpimir Glavina, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC Split i pročelnik Katedre za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Splitu, progovara o tragičnim događajima u Beogradu te prevenciji i uočavanju negativnih emocionalnih problema kod djece.
Svih je potresao ovaj tragičan događaj u Srbiji i kod ljudi, naročito djece, izazvao je niz negativnih osjećaja među kojima dominiraju tuga, frustracija i strah. Kako se nositi s tim emocijama i koji su putevi izlaza iz tjeskobnog stanja prouzročenog ovom tragedijom?
Razumljivo je i očekivano reagiranje gotovo svakog čovjeka na ovakve tragične događaje, kako u obrascima ponašanja, tako i u intenzitetu emocija. Tjeskoba kao emocija normalni je suputnik u našim životima, jednako kao i stres, no kada nabujaju, kada nas preplave kao ovih dana pod utjecajem jezivih događanja i informacija, potrebno je potražiti i primijeniti, koliko je to god moguće, sve što nas u životu opušta, smiruje, donosi nam radost, osmijeh na lice… Ne se iz sata u sat “družiti” samo s lošim informacijama, već vrijeme posvetiti sebi, prijateljima, obitelji, duhovnosti… Svemu što svatko od nas ponaosob zna da ga uvijek razvedri i čini mu dobro. Iz stvarnosti se ne može i ne smije “pobjeći”, no loše emocije koje se generiraju nakon ovakvih ljudskih tragedija, možemo pokušati ublažiti i amortizirati ovakvim ponašanjem.
Što roditelji mogu učiniti u ovoj situaciji? Je li potrebno razgovarati s djecom o ovakvim stvarima i na koji način?
Na ovakve grozne događaje čovjek se nikada ne može emocionalno i uopće mentalno “pripremiti” jer oni nisu, niti mogu biti, uobičajeni životnom ljudskom iskustvu. Djeca i adolescenti sa svojim nezrelim ili nedovoljno zrelim emocionalnim funkcioniranjem i svekolikim identitetom u stvaranju, uvijek “traže” da se s njima razgovara, da im budemo blizu, podrška, modeli identifikacije, a to je put smanjivanja rizika u širem smislu za bilo kakve probleme na mentalnoj razini. Iznimna ozbiljnost aktualne situacije svakako nas upućuje na komunikaciju s njima sukladno dobi, odgovaranje na njihova pitanja, ublažavanje strahova i zebnji, pružanje zaštite i podrške, i biti im “blizu”.
Je li potrebno i u našim školama s djecom razgovarati o ovoj temi i na koji način?
Škola je, i trebala bi biti, prije svega i odgojna ustanova tako da kroz pedagoški rad treba stalno razgovarati sa djecom, o svemu, na razini koja im je primjerena. I ova pretužna situacija vapi da se kroz razgovor, igru olakšaju, “ventiliraju” njihovi strahovi, loše emocije, neadekvatno ponašanje. Ovdje treba kazati da je problem puno dublji, rekao bih civilizacijski, prije svega u redukciji temeljne ljudske komunikacije “oči u oči” u kojoj je nemoguće isključiti emocije, a zamjenjuju ih emocije koje su gotovo anulirane u sveprisutnoj virtualnoj komunikaciji i svode se na formu i broj (emotikoni, like-ovi…). Tu počiva značajni dio problema iz kojih proizlaze “greške” u emocionalnom razvoju, identifikacijskim objektima, odgoju i posljedično povećani rizik za mentalne smetnje već u djetinjstvu i adolescenciji. Svakodnevno suočavanje i osvješćivanje s ovim “nuspojavama civilizacije” pomoći će nam da pokušamo sačuvati bezvremenske ljudske vrijednosti koje proizlaze iz emocionalnog, a koje su danas, čini se, na velikom ispitu koji vodi u dehumanizaciju.
Kako možemo kod svog djeteta uočiti da se nešto s njim događa? Koji simptomi trebaju zaokupiti roditeljsku pažnju?
Pravom roditelju ne trebaju nikakvi posebni senzori ili savjeti, bilo laički ili stručni, kako bi primijetio da se “nešto događa” s njegovim djetetom. Pitanje je samo hoćemo li ćemo “zatvarati oči” i “gurati pod tepih” probleme i smetnje u ponašanju našeg djeteta i govoriti sebi “ma nije to niša, proći će, vidjet ću…”. Ako neka promjena u ponašanju, neprimjerena agresivnost ili povlačenje u sebe, traju kontinuirano neko, pa i kraće vrijeme (više dana ili tjedana), svakako s djetetom treba razgovarati, dati mu prostor da se povjeri, da iznese što ga muči. Biti svome djetetu roditelj i prijatelj, “uho za slušanje i rame za plakanje” je najbolji put prevencije emocionalnih problema. Za sve što pokazuje visoki intenzitet problema i nemogućnost stabiliziranja tjeskoba, strahova, promijenjenog ponašanja, treba upalite alarm i što prije potražiti stručnu pomoć.
Mnogi danas govore o negativnom utjecaju medija, video igara i društvenih mreža na mentalno zdravlje djece. Smatrate li da u tome ima istine? Je li ograničenje korištenja navedenog digitalnog sadržaja dobra preventivna metoda?
Nikada se, do sada, kroz ljudsku povijest nisu događale tako dramatične i brze promjene u načinu življenja, čemu je najviše pridonijela nevjerojatna digitalna, tehnološka, informatička, virtualna revolucija. Gotovo nezamisliva kreacija ljudskog uma kroz novu tehnologiju je stubokom, u kratko vrijeme, gotovo evolucijski, izmijenila civilizacijski kontekst življenja, ali ta ista (r)evolucija se nije događala u emocionalnoj sferi čovjeka. Zbog toga je upravo negativni utjecaj prekomjernog korištenja novih tehnologija najviše vidljiv na našoj djeci i mladima koji su još emocionalno nezreli te su kao takvi najbolji i najpodatniji za manipuliranje i razvoj mentalnih poremećaja. Kumulativni učinak loših utjecaja sadržaja iz medija, igrica, društvenih mreža sigurno predstavlja visoki rizik za smetnje u emocionalnom razvoju naše djece. Pospimo se pepelom i osvijestimo, primjerice, koliko puta smo na televiziji vidjeli obavijest da je neki sadržaj koji slijedi neprimjeren i nedopušten za gledanje djeci ispod neke dobi i koliko puta smo doista primijenili i poslušali to upozorenje. “Meni se to neće dogoditi…” najčešća je zamka u koju upadamo i koja nas onda pasivizira. Ograničenja korištenja, stručno i racionalno kontroliranje dostupnosti virtualnih i digitalnih sadržaja djeci, koliko je to god moguće na najširoj društvenoj razini, apsolutno ima smisla.
Koje su druge mogućnosti prevencije među osnovnoškolskom djecom i koliko je ona važna?
Ne umoriti se u promoviranju školskog sporta, igre, života u suglasju s prirodom i u prirodi, druženja uživo, kreativnosti i prijateljstva izvan virtualnog svijeta…Vraćati se bezvremenskim, univerzalnim vrijednostima življenja koje će onda biti kamen zaglavni i ishodište kvalitetnog emocionalnog razvoja naše djece. U svemu ovome svi imamo glavne uloge i odgovornost, od roditelja, preko zajednice do politike.
