Kriza, u kojoj se očigledno nalazi kršćanstvo na Zapadu, očita je na tri razine: u rapidnom opadanju vjerske, posebno sakramentalne prakse; u gubitku jasnog sadržaja vjere; u postepenom ali trajnom nestajanju temeljnih kršćanskih moralnih vrednota na osobnoj i društvenoj razini. U teologiji se problem radikalnog opadanja vjerske prakse unatoč porastu religioznosti, tematizira kroz poteškoće proizašle izvana, prvotno iz modernog i postmodernog mentaliteta, a tiču se općenito poimanja istine o čovjeku i svijetu, doživljavanja stvarnosti te prihvaćanja duhovne dimenzije kao temeljne za ostvarenje ljudske osobe. Uz spomenute postoje i druge, unutrašnje poteškoće, a to su: problem jezika vjere (navještaja), problem vlastitosti kršćanskog iskustva (uvođenja u vjeru), problem zahtjeva vjere (obraćenja) i konačne svrhe (eshatološkog spasenja).
Žalosti današnje prakse
Gledajući otvorenim očima priznat ćemo kako doista postoji opasnost da se čitave generacije, koje su prošle sustavnu vjersku poduku, odijele od zajednice Crkve i napuste sakramentalnu praksu. Tom odjeljivanju puno pridonosi postmoderna kultura koja promovira nedefiniranu religioznost i individualističku etiku, te stvara naglašeno anticrkveno ozračje. Da se o tome osvjedočimo ne trebaju nam posebno precizni statistički pokazatelji. No, nije dosta zaustaviti se na toj konstataciji, nego valja istražiti njezine uzroke te tražiti moguće putove izlaska iz krize. U ovom kratkom osvrtu ne možemo dublje ulaziti u katehetske, liturgijske i pastoralne probleme, nego ćemo samo spomenuti poteškoće koje su tako očite kad su u pitanju sakramenti.
Prva teškoća je teološke vrste. Naime, iako je teologija sakramenata u katoličkoj teologiji jedno od dogmatski najpreciznije definiranih područja, ona se danas nalazi pred velikim pitanjima. U prvom se redu radi o novim pristupima ključnim temama teološke antropologije. U pitanju su poimanje ljudske naravi, zatim istočnog /iskonskog/ i osobnog grijeha, slobode i odgovornosti, povijesnog i eshatološkog ostvarenja osobe i naravi ljudskog zajedništva. Teološki govor, ako je u nesuglasju s definiranim istinama vjere, jednostavno zbunjuje. To ne znači da svaki izraz mora biti apsolutno definiran (Isusove prispodobe nisu definicije, ali su itekako jasne!), nego da treba biti u nutarnjem skladu sa definiranim sadržajem vjere Crkve. Ako nije tako, sam teološki govor može postati opravdanje za odmicanje od vjerske, odnosno od sakramentalne prakse.
Druga je crkvena teškoća. Ona započinje oskudnim oblikovanjem crkvenog zajedništva u kojemu mnogi vjernici ne doživljavaju istinsku povezanost s Kristom i međusobno. Jednostavno, gdje se ne osjeća da su tu “dvojica ili trojica sabrana u Kristovo ime” i da je on sam među njima, Crkva postaje bilo što (poduzeće, muzej, socijalna ustanova ili neko nedefinirano duhovno
zaklonište!), samo ne “otajstveno zajedništvo ljudi međusobno i s Bogom”. U takvim, možda još k tome nepravdom i javnim grijesima crkvenih službenika obilježenim odnosima, crkvena pouka u pripravi na sakramente više je prisila nego radost, pa se jedva čeka da završi, da se sakramenti prime, te da se iz toga crkvenoga zajedništva izađe. Pogotovo nedostatak molitvenog i karitativnog zajedništva okreću vjernike da traže duhovni oslonac na nekoj drugoj strani.
Treća je liturgijska teškoća, jasno vidljiva tamo gdje se slavlje sakramenata, umjesto da bude usredotočeno na duhovnu dimenziju, pretvara u površnu profanu manifestaciju tradicijske, kulturne, društvene, političke ili koje druge vrste. Tu sakramenti, pogotovo euharistijsko slavlje, postaju neki privjesak profanim događanjima a ne središnji događaj življene vjere. Dovoljno se podsjetiti kako neka sakramentalna slavlja (krštenje, potvrda, ženidba), postaju parada fotografiranja i osobne prezentacije modnih detalja (često u natjecanje tko će se više ogoliti), te brigu oko darova i stolova, dok se liturgijsko-molitvena dimenzija zapostavlja ili čak posve zaboravlja.
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora iz djela “O sakramentima. Izbor radova”, Crkva u svijetu, 2017.
[1] Za uvod u problem značaja jezika, govora, tijela i gesta u sakramentima usp. Ante Crnčević – Ivan Šaško, Na vrelu liturgije, HILP, Zagreb 2009. (osobito prvi dio); Ante Mateljan, Zašto slaviti sakramente? Jesu li sakramenti isprazni obredi ili susret s Bogom?, Crkva u svijetu, Split 1996.
[2] Walter Kasper, Bog Isusa Krista. Tajna Trojedinog Boga, UPT, Đakovo 1994., str. 469.
[3] Tim se problemom npr. posebno bavi Louis-Marie Chauvet, Symbole et sacrement. Une relecture sacramentelle de l’existence chrétienne, Ed. du Cerf, Paris 1987.
[4] Usp. Herbert Vorgrimler, Sakramententheologie, Patmos Verlag, Düsseldorf, 21990., str. 29-32.
