Dobro došli na portal Mreže Riječi
 

Sedam puteva katoličke duhovnosti – Koja od njih vam je najbliža?

Zbog toga što su liturgija i teologija gotovo istovjetne, možemo pomisliti da postoji samo jedan način pristupa Bogu i svijetu unutar Crkve, ali to ne može biti dalje od istine. Katolicizam nudi niz duhovnosti, a svaka od njih naglašava određeni dio katoličke vjere.


Jedno od najvažnijih obilježja Katoličke Crkve jest njezina ogromna organizacijska struktura, koja se proteže cijelim svijetom. Gdje god se u svijetu našli, na misi će se slaviti ista čitanja i molitve, iste dogme koje naučavaju biskupi. Istina, postoje različiti obredi i lokalni običaji unutar Crkve, no to je zasebna tema. Koje su najpopularnije duhovnosti i što iz njih možemo naučiti?

Franjevci

Franjevaštvo je najčišća i najjednostavnija od svih duhovnosti. Iako ova izjava zvuči pristrano, zapravo je primjeren opis. Početni redak Pravila svetog Franje govori sve: “Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.

Iako Pravilo ima dvanaest poglavlja, naširoko se smatra da je ovaj redak sve što je sveti Franjo želio: ponizno i ​​jednostavno živjeti kao što je Krist činio u evanđeljima. Za franjevce, sve se svodi na nasljedovanje Kristova zemaljskog života i poslanja – od poniznosti njegova rođenja do brige za siromašne, njegovog propovijedanja Božje vladavine pa sve do njegove muke na križu.

Sveti Franjo namjeravao je učiniti upravo ono što i Krist. Iz tog razloga, franjevci ističu služenje siromasima, propovijedanje obraćenja i radosno dijeljenje Božje ljubavi, živeći jednostavno i ne tražeći da budu glavni.

To se očituje i u njihovom habitu – obična haljina vezana užetom. I sandale. Dakle, bez ukrasa. Tu je i praksa pokore, namijenjena služenju drugima. Od svih duhovnosti Crkve, franjevaštvo je vjerojatno najprizemnija, usredotočuje se na Božju ljubav kroz stvaranje, jednostavan život, prihvaća izgubljene i izopćene i pronalazi radost u svemu tome.

Kako bismo bolje upoznali franjevačku duhovnost, osim spisa svetog Franje, možemo čitati djela svete Klare, svetog Bonaventure, blaženog Ivana Duns Skota i svetog Bernadina Sijenskog, ili za modernije pisce, Thea Bowman , Ilia Delio, Daniel Horan i Richard Rohr.

Isusovci

U šali se isusovce naziva franjevcima s boljim organizacijskim sposobnostima. Ako želiš zajedništvo, budi franjevac. Ako želiš red u svom životu, budi isusovac.

Ignacijansku duhovnost, koju je utemeljio sveti Ignacije Loyolski, dobivamo kada ukrižamo franjevačku karizmu s ustrojem vojnika. Isusovci s franjevcima dijele poniznost pred većom Božjom slavom i pronalaženje Boga u svemu, no postoje razlike.

Za isusovce je karakteristična kontemplacija na djelu, to jest sažeta i kodificirana metoda razlučivanja, nazvana Duhovne vježbe. Sveti Ignacije spojio je meditacije, molitve i kontemplativne prakse u organizirani program, koji se obično izvodi kao dio 30-dnevne duhovne obnove.

Unutar njih, razvija se pristup “poziva i odgovora”, u kojem je sljedbenik pozoran pratiti prisutnost Boga u svakodnevnom životu, vratiti se na mjesta Božje prisutnosti i zatim duhovno i psihološki obogaćen donijeti odluku i djelovati. Takav se pristup često karikira u isusovačkim vicevima.

Duboko predani misiji i djelu socijalne pravde – zemaljskim, vremenski osjetljivim zadacima – isusovci su obično najprilagodljiviji i najsnalažljiviji u svom životu i etici.

Kao pioniri moderne kazuistike, svaku situaciju tretiraju pojedinačno, umjesto primjene općih pravila na sve. Zbog toga njihova teologija može biti posvuda, uključujući ljude poput svetog Petra Clavera, svetog Franje Ksaverskog, Karla Rahnera, Pierrea Teilharda de Chardina, Averyja Dullesa, Jamesa Martina i Gregoryja Boylea.

Dominikanci

Ako su franjevci srce – strastveni, iskustveni nasljedovatelji Kristove poniznosti – dominikanci su glava – duboki, precizni logičari otajstva Božjega. Iako su i jedni i drugi poznati po svom propovijedanju, priroda i sadržaj njihove misije jasno se razlikuju.

Dok su franjevci bili jednostavni propovjednici pokajanja i odlazili uglavnom kršćanskoj braći na gradske trgove, dominikanci su propovijedali srednjovjekovnim hereticima i borili se protiv krivovjerja pravovjerjem i razumom.

Zbog toga je dominikancima studij toliko važan, možda čak i njihova najbitnija značajka. Dominikanci provode velik dio dana u molitvi i razmatranju Svetog pisma.

Počesto se nalaze na učiteljskim položajima, rade u školama i župama, i nastoje otkriti veliku Božju istinu. Toma Akvinski glavni je mislilac dominikanaca, ali njima pripada i sveta Katarina Sijenska, sveta Ruža Limska, Francisco de Vitoria, Edward Schillebeeckx i, na iznenađenje mnogih, Gustavo Gutierrez.

Benediktinci

Franjevci i dominikanci široj javnosti mogu izgledati kao redovnici, no benediktinci su zapravo redovnici, pristaše samostanskog života. Za svetog Benedikta život se sastojao od dvije stvari – ora et labora – rada i molitve.

Utemeljen u 6. stoljeću, ovaj pokret proizašao je iz želje da više živi za Boga, ali i za one koji traže alternativu strogosti i privatnosti života pustinjaka.

Benedikt je vjerovao da je zajednica bitan aspekt duhovnog rasta i da je često potreban snažan duhovni vodič. Stoga su benediktinski samostani u isto vrijeme mjesta strogog reda, s uređenim i stabilnim životom kontemplacije, ali i središta gostoprimstva te zajedničkog rasta.

Redovnici žive u samostanima kako bi pobjegli od svijeta, ali i kako bi za njega radili i ponudili mu predah, vodstvo i plodove toga rada.

Uobičajene prakse za benediktince redovito su recitiranje psalama u različitim vremenskim razmacima u danu, čitanje svetih spisa kroz proces lectio divina te privatna meditacija, a sve u svrhu “priklanjanja uha srca i života za Boga sama.” Ključne osobe u ovoj duhovnosti su sveti Bernard iz Clairvauxa, sveti Petar Damjan, sveta Skolastika, sveti Anzelm, Joan Chittister, Thomas Merton te Thomas Keating.

Karmelićani

Za one kojima je stabilnost benediktinaca previše intenzivna, a apostolski život dominikanaca i franjevaca nedovoljno kontemplativan, tu je karmelska duhovnost. Karmelićani nemaju utemeljitelja kao drugi redovi, no razvijali su se tijekom mnogo godina zahvaljujući pustinjacima i misticima koji su se počeli utvrđivati ​​na Karmelu, planini u Izrelu koja se tradicionalno povezuje s prorokom Ilijom.

Iako doista postoji studij za karmelićanke, to je prvenstveno duhovnost srca, potaknuta željom i glađu za Bogom koja se ispunjava kontemplativnom molitvom.

Poput benediktinaca, soba pojedinca od je presudne važnosti za šutnju i osobnu molitvu te za razvijanje čistog srca i čvrste savjesti koja je potpuno odana Bogu. Veliki naglasak stavlja se na poniznost i obraćenje.

Međutim, za razliku od benediktinaca, njihova se kontemplacija nužno izlijeva apostolskom revnošću, inzistirajući na tome da sudjeluju u spasenju duša kroz misije, propovijedanje i služenje, često izvan samostana.

Benediktinci donose stabilnost, a karmelićani donose vatru. Poznate karmelićani su sv. Ivan od Križa, sv. Terezija Avilska, sv. Terezija iz Lisieuxa te sv. Edith Stein.

Salezijanci

Salezijansku duhovnost utemeljili su sveti Franjo Saleški i sveta Jane de Chantal u 16. stoljeću. Za njih je postojao univerzalni poziv na svetost – redovnici i redovnice nisu bili jedini ljudi koji su trebali živjeti svetim životom, već je to prilika i odgovornost svih kršćana. Da bi to postigao, sveti Franjo je naglašavao “male vrline”, svakodnevne načine življenja duhovnog života u uobičajenim situacijama.

Te su vrline uključivale stvari poput iskrenosti, prihvaćanja, velikodušnosti, poniznosti, nježne snage, ljubaznosti, strpljivosti, jednostavnosti, slobode duha, unutrašnjosti, radosnog optimizma, hrabrosti, prihvaćanja i upravljanja.

Danas uvriježenu frazu “cvjetaj gdje si posijan” smislio je sveti Franjo Saleški. Zbog toga su salezijanci tradicionalno bili apostolske naravi, živjeli su i radili izvan klauzure i lako se prilagođavali potrebama svijeta.

Sestre svetog Josipa, oci pavlini, Družba oblata, oratorijanci, fransalijanci i salezijanci Ivana Bosca, druge najveće kongregacije na svijetu, svi su produkt ovog načina života. Možda nisu toliko poznati kao isusovci ili franjevci, no salezijanski duh živi u našem svijetu.

Opus Dei

Pokret, imenom dobro poznat u cijelom svijetu zahvaljujući romanu “Da Vincijev kod” američkog pisca Dana Browna, iako potpuno pogrešno shvaćen.

Poput salezijanaca, Opus Dei usmjeren je prema životu u sekularnom svijetu. Za razliku od salezijanaca i svih ostalih duhovnosti, to nije zajednički oblik života, niti sljedbenici polažu javne zavjete, već ga gotovo u potpunosti žive laici, preuzimajući privatne obveze na način života.

Ime ove duhovnosti na latinskom znači “Božje djelo”, a središnji je fokus Opusa Dei pronaći Boga u običnom životu, rušeći svaku razliku koja bi mogla postojati između unutarnjeg duhovnog života i vanjskog svakodnevnog života.

Da bi netko bio istinski svet, mora postojati jedinstvo življenja duhovnog i svjetovnog. Opus Dei poznat je po svojoj predanosti redovnoj molitvi, strogim postovima i mrtvljenju tijela – djelima pokore koja trebaju posvetiti i dovesti u red uobičajene susrete na poslu, u obitelji i društvu.

Zbog intenziteta života, sljedbenicima se preporučuje da imaju duhovnog voditelja i da se redovito sastaju. Mrtvljenje tijela i stroge postove zapravo nikada ne želite prihvatiti bez podrške prijatelja.

Zajednička ljubav prema Kristu

Iako sljedbenici svih duhovnosti Katoličke Crkve dijele ljubav prema Kristu kao i želju da žive svetim životom, jasno je da postoji mnogo načina da se to ostvari i da nijedan život nije savršen za svakoga.

U tome se i skriva tajna duhovnog iskustva. Neki ga kušaju srcem, drugi glavom; neki su misionari, drugi su kontemplativci; neki se žele odmaknuti od svijeta, drugi žele pronaći način da u njemu žive potpunije.

U Crkvi ima za svakoga ponešto i svatko može naučiti ponešto iz svake od njezinih brojnih duhovnosti.

Post Tags
Share Post