Postoji jedna izreka koja kaže: „Mnogo je naučila osoba koja je naučila kako umrijeti“. Isto se može reći za sv. Dominika, oca svih dominikanaca i dominikanki, a ujedno i cijele dominikanske obitelji koja broji i brojne laike. Na kraju se smrt i svede na to da ju čovjek doživi i proživi, a i oni oko njega, upravo kako je i živio svoj život. Sveti Dominik nije volio biti u centru pažnje, ali to je dolazilo prirodno, jer su prva braća i sestra u njemu pronalazila duhovni primjer i istinskog vođu.
Bilo je to krajem srpnja u Bologni, u Italiji. Naporan rad i ljetne vrućine iscrpile su njegove snage te je i sam osjećao da mu se bliži kraj. Svojoj je braći već navijestio da će umrijeti oko Velike Gospe. Iako se osjećao bolesnim, znao je da mora uvijek postupati kao pravi otac. S braćom raspravlja o dogradnji samostana u Bologni, o izradnji samostana za monahinje, o vodstvu ženskog samostana, no ipak, snage ga polako napuštaju. Sveti Dominik, iako bolestan, nije htio ležati na krevetu, kao i nikada prije u životu. To je bio njegov način pokore još od djetinjstva i prvih godina u obiteljskom domu u Caleruegi. 6. kolovoza pozvao je braću i uputio im nekoliko riječi o pozivu na svetost i razboritost, o oprezu u postupku s ljudima. Tom prigodom, kako kaže bl. Humbert, je također rekao: „Evo vam, draga braćo, baština što vam je kao svojoj djeci ostavljam: Ljubite se međusobno, budite ponizni, živite u svojevoljnom siromaštvu.“ Braća su ga upitala gdje želi biti pokopan, a njegova jedina želja bila je biti pokopan u crkvi sv. Nikole u Bologni, dominikanskoj crkvi (danas bazilika sv. Dominika) i to ispod nogu svoje braće. Pri zadnjim uzdasima rekao je: „Ja ću vam biti korisniji poslije smrti negoli što sam bio za života“. Zato braća i sestre moli svaki dan:
Divne l’ nade što je dade
plačnima u smrtni čas,
kad obeća biti braći
i po smrti štiti i spas.
Vrši, Oče, što si rek’o:
molitvom pomozi nas.
Čudesno si ozdravljao
Tijelo svijetu bolesnom:
naših duša boli sada
liječi moću Kristovom.
Vrši, Oče, što si rek’o:
molitvom pomozi nas.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Vrši, Oče, što si rek’o:
molitvom pomozi nas.
Skoro dvanaest godina braća su poštivala odluku sv. Dominika. Budući da su braća odlučila prenesti tijelo sv. Dominika u drugu grobnicu, u prisutnosti nadbiskupa Ravenne i mnogih biskupa i pred brojnim narodom, bilo je potrebno otvoriti ga i susresti se s tijelom Dominika nakon tolikih godina. Braća su se bojala, da će nakon tolike izloženosti vrućini i kiši, tijelo otkrivati ružan i težak miris. Naime, kada je grobna ploča bila odrstranjena, kroz taj se otvor počeo širiti divan miris, koji je zanesao sve prisutne. Svi su pali na koljena, počeli plakati od radosti. Kako nasljednika sv. Dominika, bl. Jordan Saski opisuje, tijelo bi preneseno u mramorni grob, bez ikakvih posebnih pomasti, jer je bilo očuvano i mirisno. Od toga dana sve se preokrenulo jer Bog je ipak htio da se ne ispuni skromna Dominikova želja odnosno da bude zaboravljen. Puno se čudesa dogodilo, kako za Dominikova života, tako i nakon smrti. Brzo je proglašen od Crkve svetim i tako postao još sjajnija vodilja prema Istini svojoj braći. Divne li nade!
I danas je bazilika sv. Dominika u Bologni mjesto koje posjećuju brojni hodočasnici, a mnogi vjernici svakodnevno mu pišu molitve i ostavljaju ispred oltara, kružeći oko groba na koljenima. On uvijek vrši svoje obećanje i uvijek prati svoju braću i sestre molitvom! Čudesan dokaz toga jest dugostoljetni rast Reda po cijelom svijetu.
s. Manes Puškarić
