Spasitelju Razapeti, preda mnom je križ tvoj sveti! Ti se mene grešna sjeti!
Radi križa, muke svoje i ljubavi svete tvoje, ne osudi zloće moje!
Nisam vrijedan da te pratim, što za ljubav da uzvratim? Muku tvoju s tobom patim!
Gledam tvoje sveto lice, udarano nemilice, skrušen padam zemlji nice!
Na glavi ti krunu gledam, zbog nemilog trnja predam, što uradi grijeh moj bijedan!
Želim rane cjelivati, želim boli oplakati, krivnje svoje okajati!
Dok te pratim pogrđena, od sveg svijeta odbačena, izrugana i prezrena!
Juda te je već izdao, Petar te je zanijekao, a i ja sam obol dao!
Tvoj te narod ne poznaje, za riječ tvoju on ne haje, i opet te na sud šalje!
Danas gore od Pilata, Baraba se vlasti hvata, radi moći, časti, zlata!
Zakon Božji prezirući, zlo na prijestol uzdižući! Grijeh u nebo vapijući!
Ime tvoje eto snuju, u sramotu da okuju, i sve što još tebe štuju.
Moćni su ti presudili, ime su ti oskvrnuli, na smrt groznu osudili!
Poganom te riječju gade, zar je koga briga za te? Tko je sada još uza te!
Rulja divlja ti se ruga, kakva bijeda, jad i tuga, Božji Sin im je poruga!
Pod tim križem opet padaš, ti koji nad svime vladaš, da ludosti ljudske svladaš!
Samo Majka srcem pati, u molitvi tebe prati, rastužena sveta mati!
Tu i tamo Šimun koji, koji sile se ne boji, još ti služi, uz križ stoji!
A sirota Veronika, oči neće odmaknuti s izmučena tvoga lika!
Dok pobožne plaču žene, jer im život djece vene, to je suza i za mene.
Sad bih i ja bih put Golgote, da operem sve sramote i izbrišem sve strahote.
Da progleda tko ne vidi, da istine se ne stidi, Bogu svomu da se svidi!
Pa da i ja dušom smjernom, s Majkom tvojom ražaljenom i Marijom Magdalenom
Krenem putom pravednosti, srcem punim skrušenosti, da otkrijem put milosti.
Znam, ja sam te udarao, noge sam ti podmećao, s tobom sam se i rugao.
I dokle te jedni tlače, dokle halje tvoje svlače, u ludosti dok prostače,
Noge moje s puta skreću, usne moje još blebeći, u ludosti tražim sreću!
Isuskrste milostivi, kom stvorenje svako živi, ne daj meni na put krivi!
Dok cjelivam rane tvoje, i razmatram boli tvoje, kajem se za grijehe svoje!
Kaplje krvi što svijet peru, zloću moju nek operu, osnaži mi slabu vjeru!
Daj mi milost skrušenosti, osnaži me u slabosti, opet molim: ti mi prosti!
Podno križa kada stanem, zloće svoje da okajem, da za vječnost ne propadnem!
Došao si da me spasiš, sile pakla me izbaviš, vječni život mi podariš!
Sebe si za mene dao, krivnje moje si oprao, sebe za me si predao!
Nek iz tvoga srca rane, oproštenja sunce grane, da spasenja zora svane!
Kad mi duša gorko strada, milost tvoja nek me tada, odriješi od svakog jada!
Ljubav što sa križa vrije, zloće moje nek pokrije, kao da ih bilo nije!
Nevjerno mi srce skruši, da se suza ne osuši, na spas bude mojoj duši.
Oslobodi me žalosti, svake vrste ispraznosti, dar mi podaj ti milosti!
Podari mi prosvjetljenje, duši mojoj iscjeljenje, da mi bude na spasenje!
Da mi novo jutro svane, zora nova da osvane, da obasja sve mi dane!
Zagrli me svojom rukom, ogrni me svojom mukom, ispuni me svojim Duhom!
Spasitelju razapeti, preda mnom je križ tvoj sveti, ti se mene grešna sjeti!
Kad mi žiće dođe kraju, po beskrajnom smilovanju, stan mi podaj u svom raju!
***
Hvaljen budi raspeti naš Spasitelj i njegova pod križem žalosna Majka Marija!
A ti, Gospodine, smiluj se nama! Amen!
prof. dr. sc. Ante Mateljan
