Zar da se susret Boga i ljudi dogodi
u štali, krutoj, hladnoj i prljavoj,
punoj paučine i mirisa mokraće i gnoja?
Marija i dijete, vol i magarac.
Pastiri daruju ono od čega žive.
A Josip pazi na disanje djeteta,
na mir i spokoj majke koja,
u jaslama s ižvakanim ostaticima slame,
smirena pogleda i podignute ruke,
pruža Sina onima koji ga žele sresti.
Je li danas mjesto susreta Boga i ljudi
opet štala, mračna, puna izmeta i smrada?
Hoćeš li je, Mlado Sunce s visine,
i danas nanovo obasjati
da joj zidovi postanu prozirni za radost
i mir ljudima dobre volje.
Treba li i danas Josip,
staložen, pobožan, vjeran i pravedan,
uzeti u ruke metlu i lopatu,
izbaciti gnoj, pomesti pod,
donijeti suhu slamu i prostrti ogrtač
da od zabačene i prljave štale
učini Bogu dom.
prof. dr. sc. Ante Mateljan,
Vrata vjere, CUS, Zajednička izdanja, Split, 2014., str. 16.
Photo by Nikola Johnny Mirkovic on Unsplash
