pitala sam ga toliko puta!
Ta tko sam ja?
I opet se pitam, Sinko moj,
kao i onoga časa kad me pogledao anđeo!
Ta tko sam ja da Gospodin pogleda na me?
Ja, Marija Nazarećanka,
koju su dozivali običnim imenom
“mala Marija”, Marijica,
i nad kojom su se poneki sažalijevali
jer ostadoh siroče
pokojnih Joakima i Ane…
Sinko moj, koliko li sam ti puta
već ispričala tu bolnu priču?
Kao i svi stari ljudi ponavljam isto,
ali ti mi nećeš zamjeriti!
Lagala bih kad bi zanijekala
onu tugu u dnu duše što me tištila
otkrivajući nevoljkost rođaka
što se moraju brinuti za me!
Da se brige oslobode
odvedoše me u hram!
Samo, u hramu se nije moglo ostati zavazda!
Sa dvanaest su me godina poslali nazad
u Nazaret, na ostatak moje baštine,
a ni tamo mi nije preostalo drugo
do li služiti!
Služila sam po viđenijim kućama, čistila i prala
a osobito sam voljela biti s djecom,
jer sam s njima mogla moliti i pjevati.
Tako služeći ljudima
postadoh službenicom Gospodnjom!
Pa kako da se onda ne iznenadim,
i kako da ne upitam anđela
tko sam ja u Gospodnjim očima
i zašto se udostojao
pogledati na neznatnost
službenice svoje!
prof. dr. sc. Ante Mateljan,
S puta ljubavi 1, CUS, Split, 2003., str. 15.- 16.
