Zanimljivo, da Bog – za razliku od žene – s muškarcem često komunicira preko snova. Od Josipa egipatskog do Josipa, zaručnika Djevice Marije, pa do Jakova, sina Izaka i Rebeke, te, dakako, Adama – u svim tim i brojnim drugim primjerima Bog dolazi u kontakt s čovjekom u snu. Razum muškarca u biblijskoj tradiciji vjerojatno je previše opterećen kognitivnim pragmatizmom i svakodnevnim brigama da bi se uspio otvoriti dimenzijama Božje komunikacije, koja je dublja od granica čovjekovog shvaćanja. Stoga Bog već prvog čovjeka, Adama, uspava te mu u snu poruči, kako ga odnos s njime otvara i za odnose među ljudima.
Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku (Post 2, 21-22).
Transcendentalni odnos, koji se ostvaruje preko Božjega daha života (Post 2,7), otvara čovjeka i za odnose na imanentnoj, antropološkoj razini. Da u sebi probudimo tu želju i čežnju po drugoj osobi, moramo postati ranjivi. Rebra daju stabilnost našemu životu, a ujedno i zatvaraju našu unutrašnjost te joj pružaju određenu sigurnost. U širem kontekstu, rebra imaju sličnu konotaciju i na duševnoj razini: čovjeku nude stabilnost, a ujedno i zatvaraju njegov životni prostor. Stabilnost se može pretvarati u egoizam koji usmjerava pogled izričito u sebe, što prije ili kasnije može početi gušiti. U sebičnom samozadovoljstvu, čovjek nikoga ne treba, nikoga ne traži i za nikome ne čezni te se nikome ne otvara, zato gubi sposobnost življenja u odnosima.
Kad Bog uze Adamu rebro, rani ga i time otvori put i njegovu unutrašnjost. Mjesto popuni mesom koje može simbolizirati osjećaj za nježnost. Stvorenjem Eve Adam ne dobiva svoje rebro natrag, već prima umnoženi, novi život, novog čovjeka. Tek ta suvišnost rebara omogućava stupanje u odnose i pogotovo život u svakom trajnom odnosu, gdje se uvijek radi o dinamici između previše i premalo. Odnosi, naime, žive upravo od te dinamike. Ako bismo u odnosu došli do situacije u kojoj sve funkcionira i do osjećaja da na tom području ne treba više ni na čemu raditi, odnos počinje stagnirati i na kraju umirati.
prof. dr. sc. Stanko Gerjolj
