Dobro došli na portal Mreže Riječi
 

Bog stvori čovjeka poljupcem

Po svemu sudeći, najstariji prikaz u Bibliji, kako Bog stvori čovjeka, prikazuje njegovo stvaranje kao opis postupka. Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša (Post 2,7). Nakon što, dakle, Bog iz praha zemaljskog napravi tijelo, On stupi s njim u odnos i tijelo se prepozna kao čovjek. U tom činu možemo prepoznati neposredan dodir Boga, nekakav Božji poljubac, po kojem je čovjek postao Božjom slikom. Radi se o iskustvu poljupca, odnosno o sposobnosti komunikacije. Božja slika ne krije se u čovjeku, već je sam čovjek – kao odsjaj Božje komunikacije – Božja slika. Po stvoriteljskom Božjem poljupcu, čovjek se prepoznaje kao najviši oblik života kojemu Bog povjerava odgovornost za sva ostala stvorenja, govoreći: Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!  I doda Bog: “Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme (Post 1,28-29).

Dah života daje novi život, jer tom prilikom jedni drugome postanemo nešto drugo, novim čovjekom. Ako se, primjerice, vozimo autobusom ili vlakom, možemo se viđati svaki dan, a ništa posebno si ne značimo. Kad nekom prilikom izmijenimo nekoliko riječi, postanemo možda jedni drugima simpatični, pa nas život možda dovede i do zagrljaja i poljupca, od tada dalje, ako se nismo promijenili, jedni smo drugome postali novo biće. Stupili smo u odnos te tako, istim tijelom iz jednake materije, postali dva nova čovjeka. U prispodobi možemo naslutiti, da u trenutku kad Bog stupi u odnos sa Adamom, tako ga promijeni, da se on u trenutku prepoznaje kao biće odnosa, dakle čovjekom.

Zanimljivo da je Bog čovjeka osposobio za transcendentnu komunikaciju čak i prije imanentne. Naime, Bog mu udahne dah života prije stvaranja Eve. Prema tome, sposobnost za imanentnu komunikaciju posljedica je transcendentne komunikacije. Tek po komunikaciji s Bogom prepoznaje se Adam kao čovjek i tek poslije toga, sposoban je i Evu prepoznati kao čovjeka te s njom komunicirati.

prof. dr. sc. Stanko Gerjolj