U raspravi o ženidbi, dotičemo se temeljne odrednice: uzajamnost i sebedarje. Adam „ostavlja oca i majku“ da bi pronašao ženu i s njome postao „jedno tijelo“ (Post 2,24). Muž i žena daruju se jedno drugomu zauvijek, njih dvoje postaju „jedno tijelo“ (Mt 19,6). Isus time potvrđuje činjenicu da je od početka Stvoritelj stvorio muško i žensko. Tu je očita spolna razlika i jednakost u dostojanstvu osobe. Spolna razlika nije obična tjelesna činjenica, već izražava dubinski oblik ljubavi kojom muškarac i žena postaju jedno tijelo, zajedništvo osoba otvorenih životu, surađujući s Bogom u stvaranju novih ljudskih osoba. Ženidba je valjana samo između muškarca i žene, izvan obiteljskoga roda, a njihov zajednički život zahtijeva tjelesnu prisnost, čiji je učinak postati jedno tijelo, tj. radi se o zajedničkoj plodnoj ljubavi i spolnomu sebedarju, sjedinjenju i rađanju.
Ljubav je sebedarje, a to je Božja bitnost. Brak bez ljubavi je neodrživ, a bračna ljubav ne smije zastati na privlačnosti, jer je to samo početno u ljubavi. Mnogi tu stanu, pa počinju nevolje, jer erotska ljubav nije samoodrživa. Ako zaljubljenost ne postane ljubav, ona ne postoji ni kao zaljubljenost.
Da bi dubinska odrednica ljubavi nastavila živjeti, od erotske treba prijeći u agapičnu ljubav, tj. posvemašnje sebedarje. Dug je to i težak put, ali je neodgodiv, zahtijeva žrtvu i traje cijeli život. Sazrijevanje iz erosa u agape, nije ljudska naredba, nego istinska potreba. Duboki odnos nalazi svoj uzor u slici ljubavi između Krista i Crkve. To je čudesno dostojanstvo, upisano u Božjemu naumu stvaranja. Pravi odnos među ljudima je onaj koji se izražava u sebedarju i služenju jednih drugima, a brak je u tomu uzor. Suprug i supruga pozvani su ljubiti se kao što Krist ljubi Crkvu, predano, ‘do smrti na križu’ (Fil 2,6-11). To je evanđeoska novost o braku, uzajamnost predanosti i poštovanja, čin istine, vjere i ljubavi. I najbolje obitelji imaju kušnje, ali se kod njih osjeća nît ljubavi i dobrote, težnja suočiti se i uzajamno nadilaziti poteškoće.
Kršćanski smisao braka
Sakrament braka je čin vjere i ljubavi, očituje Božju ljubav, ljubav posvemašnjega i isključivoga sebedarja, po kojoj su Otac, Sin i Duh Sveti jedno. Kršćanska ženidba je znak, sakrament saveza Krista s Crkvom, koji podjeljuje milost. On se, u krvi na križu, predaje Crkvi i s njom sklapa vječnu ženidbu. U tomu je znaku jedinstva utemeljen sakrament ženidbe.
Supružnici u bračnomu jedinstvu ne gube svoju osobnost, nego je potvrđuju, jer su jedno – a što su više jedno, to više postaju oni sami, a što više oni postaju sami, to više postaju jedno, i iz te se jedinstvenosti rađa nova obiteljska zajednica. To je, kako reče sv. Pavao, „veliko otajstvo“ (Ef 5,32), a mnogi su bračni supružnici ostvarili ljepotu i radost toga dara. Sakrament braka je sustvoren s čovjekom, usađen je u njegovo biće. Čovjek ne može nikada zaboraviti vječni naum muškarca i žene, koji postaju znak i svjedoci Kristova sebedarja i ljubavi.
Bitno je posvijestiti da je brak dar, koji nije posve ostvariv, pa ni razumljiv, bez Božje milosti, a onomu tko se uzda u njegovu pomoć, to je otajstvo spoznatljivo. Dar je odraz Božje ljubavi, čiji je vrhunac u Isusu Kristu i djelovanju Duha Svetoga. To je nosiva misao sebedarja, jer se Bog u Isusu prignuo i nastavlja se saginjati nad naša srca, da bi nam darovao ona dobra koja ne možemo ni zamisliti. Stoga smo pozvani promicati obiteljsku uljudbu besplatnosti i dara, jer se samo poniznošću može prevladati sebičnost i pohlepu (Fil 2,8).
Ženidba je dar i otajstvo
O daru i otajstvu, u kojemu se isprepleću riječi i djela, ne može govoriti bez molitve. Brak je sakrament, jer je vjernik pozvan, po svojoj naravi, tražiti, prepoznati i izricati taj Božji dar. U njemu se prima Božja milost, kojom smo pozvani surađivati. Brak nije sakrament samo u činu sklapanja, nego ostaje zauvijek, služi spasenju drugih, tj. sakrament u svomu opstojanju, u životu, u svim njegovim pojavnostima, pa i u najosobnijim. Treba mu pomoć obitelji i župne zajednice.
Obitelj počinje od bračne zajednice i temeljni je izraz ljudske društvene naravi. Radi se o dubokoj stvarnosti bračnoga života, u kojoj se očituje savez, u kojemu se samo ‘muškarac i žena uzajamno darivaju i prihvaćaju’. Upravo to treba razvijati kao duboku vrijednost dara. Nažalost, društvo sve više postaje ‘funkcionalno’, a sve se manje odnosi kao „ja“ i „ti“. Katolicizam dar održava živim i u doba umjetne inteligencije, ali ozbiljna je opasnost da se uživalačko društvo posve podvrgne proračunatoj misli. No, braku se ne smije pristupati algoritamski, a u obiteljske odnose i život treba unositi svetopisamski smisao: „Besplatno primiste, besplatno dajte!“ (Mt 10,8). Život je Božji dar, jer „što imate da niste primili“ (1Kor 4,7), opominje sv. Pavao.
Brak i obitelj nisu osobno vlasništvo i ne smije se zlorabiti ‘stablo života’ (Post 3,24). Život je dar, koji primamo i koji se potvrđuje davanjem. Ta odrednica, koja je duboko u kršćanskoj vjeri, mora se redovito obnavljati. Brak je mjesto koje na osobiti način ostvaruje sebedarje. Usmjerenost samo prema sebi suprotstavlja se rastu zajedništva. Obitelji koje se vježbaju u odgovornosti i pomoći drugima djecu odgajaju da drugačije gledaju na život, produbljujući vrjednote. Za njih muškarac i žena ne žive samo za tvarni napredak i tržište, samohvalu i natjecanje, pa lakše nadilaze nemilosrdni utjecaj prizemnih ideologija i medija.
Bračno zajedništvo živi od sebedarja, jer kršćanski pogled na život je ‘ljubiti zauvijek’, ali ne kao obveza, nego kao dubinski zahtjev dara. Ljubiti kao što ljubi Bog u svojoj dobroti, zauvijek, a Krist se ne prestaje brinuti za Crkvu. Muškarci i žene, koji su dovoljno hrabri nositi taj dar u „glinenim posudama“ (2 Kor 4,7), otvaraju se Božjoj nježnosti. Eto zašto nerazrješivost braka očituje iskonsku narav bračne zajednice. To je unutarnja potreba svakoga braka. Nije izglasana odredba, nego dar Božji, dar koji se traži u životu bračnih drugova i koji kršćanski supružnici nude drugima i tako postaje privlačan i onima koji nisu u tomu uspjeli.
Sakrament ženidbe i obitelj utkani su i ostaju u ljudskomu srcu, a svakomu treba razumijevanje, sigurnost i toplina obiteljskoga doma, prihvaćenost i ljubav oca i majke. Obitelj je zapisana u ljudsku narav, a ljudska ljubav, koja postaje sakrament, otkriva je u Božjemu otajstvu, sve do sebedarja i poniznosti, koje Krist očituje na križu. Svaka osoba želi voljeti i biti voljena, vjerno i isključivo, do mjere davanja samoga sebe. Obitelj koja bi utjelovila spomenuta mjerila već se time evangelizira i odgaja za brak i obitelj.
DAČ
