Sveti Ambrozije jedan je od četvorice zapadnih otaca, a to su oni pisci koji su se u starini odlikovali svetošću života te velikim teološkim znanjem.
Sveti Ambrozije rodio se, vjerojatno, u gradu Trieru oko god. 339. Potjecao je iz veoma ugledne rimske obitelji. Otac mu je bio visoki carski činovnik u Galiji. Ambrozije je studirao u Rimu govorništvo i pravo. Oko 370. postao je guverner (legatus consularis) u sjevernoj Italiji sa sjedištem u Milanu.
Kad je u tom gradu umro arijanski biskup Auksencije, kler i narod jednodušno su izabrali Ambrozija za njegova nasljednika na biskupskoj stolici, premda je bio tek katekumen, tj. pripravnik za sveto krštenje. Taj izbor sigurno nije bio bez višeg nadahnuća. Milano je tada trebao nadbiskupa Ambrozijeva kova.
Ambrozije se dao krstiti, a u roku od osam dana primio je sve redove, sve do biskupskoga. Pod vodstvom svećenika Simplicijana, koji će ga kasnije naslijediti, radio je ozbiljno oko toga da stekne što temeljitiju teološku izobrazbu, studirajući osobito grčke svete oce. Kao biskup istaknuo se osobito u poučavanju svoga stada, u obrani Crkve protiv poganstva, arijanstva – naučavanja što je nijekalo Kristovo božanstvo – te protiv drugih hereza. Bio je vrstan i utjecajan savjetnik i pomoćnik careva: Gracijana, koji se prvi od rimskih careva odrekao naslova ‘vrhovni svećenik’, Valentinijana II. i Teodozija Velikog, koji je kršćanstvo proglasio državnom vjerom, a poganstvo zakonom zabranio.
Ambrozije je, također, bio velik pobornik neovisnosti Crkve o državnoj vlasti, izbjegavajući ipak sukobe s državom, no, kad se radilo o pravdi i zakonu, bio je neumoljiv. Tako je prisilio cara Teodozija da čini pokoru jer je u naglosti skrivio strahovit pokolj u Solunu 390. Sam veliki car morao je priznati da je Ambrozije jedini prelat koji je dostojan imena ‘biskup’.
Svoju literarnu djelatnost razvio je sv. Ambrozije ponajviše u propovijedi i katehezi, kojima se posvećivao svim žarom svoga pastirskog bića. Mnogo je tumačio i Sveto pismo općenito u prenesenom i mističnom značenju, izvodeći iz njega moralne pouke za život. Pisao je i dogmatske te polemičke spise o vjeri, o Duhu Svetome, o otajstvima, o pokori, o sakramentima. Glasovito mu je i moralno-poučno djelo ”O dužnostima službenika”.
Evo nešto iz tog djela: ”Mislili su (naime filozofi) da dužnosti izviru iz onoga što je dobro i što je korisno, i da biramo između toga dvoga što je preče; a kad se desi te se sukobe dva dobra i dvije koristi, pitat će se što je bolje, što li korisnije. Prije svega se, dakle, na troje cijepa dužnost: na dobro i na korisno i na ono što je preče. Zatim su to troje razdijelili u pet vrsta: u dva dobra i dvije koristi i na sud u izboru. Prve dvije vrste, kažu, tiču se Časti i poštenja u životu, druge probitka, obilja, moči, imutka, a o izboru odlučuje sud. Tako oni. A mi ono što je časno i dobro ne mjerimo mjerom sadašnjosti, nego više mjerom budućnosti; i ništa nije, kažemo, korisno doli ono što koristi milini onoga vječnog života, a ne ugodnosti sadašnjega. I ne vidimo nikakve koristi od imanja i obilja blaga, nego to držimo za štetu, ako se ne odbaci; više je, sudimo, teret kad imaš, nego gubitak kad trošiš…”
Sv. Ambrozije veliča također Bogu posvećeno djevičanstvo i bogomajčinsko Marijino dostojanstvo, osobito u djelu ”O djevicama”, koje je napisao za svoju sestru Marcelinu, redovnicu u Rimu. Tu stavlja Bl. Djevicu kao ogledalo svima djevicama. ”Ona je uzor djevičanstva… Koliko vrlina sjaji u jednoj samoj Djevici! Utočište čistoće, zastava vjere, uzor pobožnosti, djevica u kući, pomoćnica za svećenstvo, majka u hramu. Ona, koja je već na zemlji provodila nebeski život, zaslužila je da obitava na nebesima. Marija, dakle, uzevši bubanj predvodit će korove djevica pjevajući Gospodinu i blagoslivljajući ga što je prošla more svijeta, a da nije potonula u njegov vrtlog. I tada će svi klicati: ‘Pristupit ću k Božjem žrtveniku, k Bogu koji razveseljuje moju mladost. Prinosim Bogu žrtvu hvale i prinosim Svevišnjemu svoje zavjete”’.
Među značajna djela sv. Ambrozija valja spomenuti i nekoliko veoma potresnih posmrtnih govora, kao što su njegovu bratu Satiru, caru Valentinijanu II. i Teodoziju Velikom.
Evo jedan odlomak iz posmrtnog govora bratu Satiru: ”Vama, predraga braćo, pobožni narode, najveća hvala što moju tugu držite svojom, što mislite da je vas zadesila ova samotinja naša, i što s nekom novom ljubavlju iznosite plač čitavoga grada, želje svake dobi, svakoga staleža. Nije ovo bol samilosnog srca u pojedinca, nego neka služba u prilog opće ljubavi; ili ako vas dira samilost prema meni, što sam izgubio takva brata, ono imam plod obilat, imam zalog srca vašega. Volio bih da je brat živ, ali opet – opća odanost u sreći godi, u nesreći blaži.
Tebi sada, svemožni Bože, preporučujem nedužnu dušu, Tebi prinosim žrtvu svoju. Primi milostivo i vedro bratski dar, žrtvu svećenika svojega! Taj prilog svoj šaljem već unaprijed, u tom zalogu dolazim k Tebi – u zalogu žića, ne novca. Nemoj dati da dugo častim – ja, dužnik tolikog duga! Nisu kamate ljubavi bratske malene, niti je od male cijene glavnica prirode što je množi porast kreposti. Kadar sam podnositi ako mi je skoro podmiriti.”
Od sv. Ambrozija sačuvana su također brojna pisma, divni uskrsni himan ‘Exsultet’, koji se toliko svidio velikom kršćaninu naših dana Paulu Claudelu, da su mu pred njim ”glasovi Pindara i Sofokla postali dosadni”.
Sv. Ambrozije istaknuo se, napokon, i kao pjesnik himana, tako ga s pravom nazivaju ”ocem latinskoga himna”. Njegovi jasni, krepki stihovi, upravo su kao stvoreni za pjevanje, stoga su i ušli u kršćansko bogoslužje, postavši prave pučke pjesme, uzor pjesništvu te vrste na Zapadu.
U ”Govoru protiv Auksencija” o predaji crkava, govori sv. Ambrozije:
”Kažu da sam pjesmama svojim zaslijepio narod. Da, ne tajim. Divna je čarolija, od koje nema ništa snažnije. Ta što je snažnije nego priznavati Trojstvo što ga svaki dan slave usta naroda! Natječu se, naizmjence ispovijedaju vjeru, znadu pjesmom slaviti Oca i Sina i Duha Svetoga. Svi su, dakle, postali učitelji, a jedva bi mogli biti učenici.”
I ovi Ambrozijevi stihovi mogu poslužiti kao jutarnja molitva:
Na grješne, Spase, pogledaj,
I okom svojim digni nas:
Od gleda tvog se gubi glib,
I suze vru i peru grijeh.
O Svjetlosti, prosvijetli nas
I trgni nam oda sna duh,
Da prvi nam te slavi glas
I vratimo ti pjesmom dug!
Sva slava Ocu vječnomu
I jedinomu Sinu mu
Sa Tješiteljem Presvetim
I sad i vječnost čitavu!
Sv. Ambrozije, koji je na današnji dan god. 374. bio posvećen za milanskog biskupa, umro je u istom gradu 4. travnja 397. pun zasluga za svoju biskupiju, a i za opću Crkvu. Ljubav i briga za dobro Crkve nagnala ga je na putovanje čak u naše krajeve, u stari Sirmium, današnju Srijemsku Mitrovicu. Kad je, naime, čuo da je ondje umro biskup Germinije, došao je da se uplete u izbor novoga biskupa jer je prijašnji bio zatrovan arijanizmom i tek se pred smrt pomirio s Bogočovjekom. Carica Justina nastojala je omesti Ambrozija u tom časnom poslu, pa je nahuškala arijanske žene u Sirmiju da navale na Ambrozija. I doista, navalile žene na Ambrozija.
Jedna ga je djevojka usred crkve dohvatila, počela mu trgati misno ruho, vući ga od oltara među žene, gdje su ga čekale šake i oštri nokti. Ali Ambrozije, malen i krhak kakav je bio, okrene se i dostojanstveno pozove djevojku na red: ”Ako sam i nedostojan svećeništva, tebi ipak ne priliči na bilo kojega svećenika stavljati ruku! Boj se suda Božjega!” Ambrozijev tajnik Paulin zabilježio je da je ta djevojka malo poslije toga umrla i sutradan ju je sam Ambrozije otpratio na groblje! Za sirmijskog biskupa izabran je zaslugom svetog Ambrozija pravovjerni Anemije, čovjek nicejske vjeroispovijesti, koja priznaje i ispovijeda Kristovo božanstvo.
Ambrozije bijaše u svakom pogledu snažna ličnost, svet biskup, koji se osim Boga nije nikoga bojao, pa ni cara državne vlasti. Sačuvano nam je jedno Ambrozijevo pismo što ga je upravio caru Teodoziju, koje je divan dokument kako treba da se drži jedan kršćanin prema državi i svjetovnoj vlasti.
Kršćanin je u savjesti dužan pokoravati se zakonitoj državnoj vlasti, ali samo dotle dok ona tu vlast ne zlorabi i dok se ne drzne sebe postaviti namjesto Boga. Udari li država krivim putem, kršćanin se ravna prema riječima Svetog pisma, koje kaže: ”Više se valja pokoravati Bogu nego ljudima!” To dakako sadrži i spremnost na okove i smrt, ako država traži ono što je protiv moralnoga zakona ili što je protiv objavljene istine.
Izvor: Laudato