Blagdan je svetog Donata, slavnog zadarskog biskupa i diplomata iz 9. stoljeća.
Mjesna zadarska predaja govori kako je sveti Donat (latinski ‘Donatus’ – ‘od Boga darovan’) rođen u 2. polovici VIII. stoljeća u uglednoj zadarskoj obitelji.
O svetom Donatu, slavnom zadarskom biskupu, pisao je glasoviti isusovac Daniele Farlati (1690. – 1773.) u petom svesku svog monumentalnog djela ”Illyricum sacrum” (”Ecclesia Jadertina cum suffraganeis, et ecclesia Zagabriensis”), izdanom u Veneciji 1775. godine.
Prva ozbiljnija vijest o svetom Donatu potječe od Einharda (poznat i kao Eginhard ili Einhardt, 775. – 840.), franačkog dvorskog povjesničara i biografa Karla Velikog. U svom djelu ”Annales Regni Francorum” iz 805. godine spominje ga kao izaslanika dalmatinskih gradova caru Karlu Velikom u Diedenhofenu (danas Thionville) zajedno s mletačkim velikašima i duždevima Obelarijem i Beatom te zadarskim priorom Pavlom. Prema Donaldovu ljetopisu, susret se ponovio iste godine poslije Božića u Salzburgu, no uistinu je teško pretpostaviti kako su se biskup Donat i zadarski prior Pavao dvaput iste godine susreli s Karlom Velikim. Ipak, putovanje do carske rezidencije zaslužuje posebnu pažnju, jer radi mogućih prolazaka kroz Ravennu i Aachen zaključivalo se o uzorima po kojima je građena crkva sv. Donata.
Pouzdano se zna da su biskup Donat i mletački dužd Beato bili i na dvoru bizantskog cara Nicifora I. u Carigradu (tada Konstantinopolu) i kako se susret dogodio najvjerojatnije 804. godine, a u ime Karla Velikog pregovarali su o razgraničenju između bizantske teme i hrvatskog kneževskog teritorija u Dalmaciji.
Vjeruje se, naime, kako je upravo zahvaljujući tim susretima s vladarima zapada i istoka 812. zaključen Aachenski mir između Franačkoga i Bizantskog Carstva, kojim su Franci dobili Istru i Hrvatsku, a Bizant dalmatinske gradove i Veneciju. Biskup Donat tako je mnogo pridonio da Zadar i ostali dalmatinski gradovi (Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Rab, Krk i Osor) ostvare veliku autonomiju i ujedno budu čuvari plovnih putova i trgovine. Njihova je odanost Bizantu uz prekide trajala sve do 12. st.
Biskup Donat u Carigradu je dobio na dar moći sirmijske mučenice, sv. Anastazije (Stošije), koje je prenio u svoj Zadar te ih pohranio u tadašnjoj katedrali svetog Petra. Kasnije je katedrala posvećena svetoj Anastaziji, ili kako ju Zadrani zovu, svetoj Stošiji. Spominje se kako je biskup Donat u Bizantu dobio na dar i relikvije svetog mučenika Chrysogona (Krizogona), po zadarski Krševana, te relikvije solunskih svetica Irene, Agape i Kijone (Chione), sestara koje su stradale u Dioklecijanovim progonima.
Tako su se u Zadru našle relikvije svih svetaca povezanih sa sv. Krševanom, uključujući i sv. Stošiju i sv. Zoila, što je vjerojatno i bio motiv tih pomalo neobičnih darova. Očito je zajednička mletačko-zadarska posrednička delegacija bila vrlo uspješna kad je dobila tako vrijedne darove. Biskup Donat sasvim je sigurno najzaslužniji što se sv. Anastazija štuje u Zadru, što je i zabilježeno na natpisima na kamenim gredama i mramornom relikvijaru iz kapele sv. Stošije. Biskup Donat tim je svetinjama nesumnjivo duhovno obogatio svoj biskupski grad i njegove crkve.
Biskupu Donatu pripisuje se i izgradnja čuvene zadarske crkve – rotonde Sv. Trojstva (na slici), podignute početkom 9. stoljeća. Biskup Donat umro je oko 811. godine, a pokopan je u upravo velebnoj crkvi Sv. Trojstva, koja od 15. stoljeća nosi njegovo ime. Njegovi su posmrtni ostatci 1622. godine za vrijeme zadarskog nadbiskupa Stelle smješteni ispod glavnog oltara crkve. Crkva je desakralizirana i odvojena od biskupskoga sklopa za austrijske uprave 1798. godine, a tijekom francuske uprave nad Zadrom 1809. godine posmrtni ostatci svetog Donata prebačeni su u katedralu sv. Stošije, gdje se i danas nalaze.
Crkva sv. Donata najmonumentalnije je starohrvatsko crkveno zdanje srednjeg vijeka, zaštitni znak i jedan od simbola Zadra po kojem je ovaj grad prepoznatljiv u svijetu. Danas je i mjesto glazbe te nezaobilazna točka pohoda brojnih zadarskih turista.
Izvor: Laudato