Svako pastoralno rješenje, ako doista želi biti u skladu s naukom vjere i tradicijom Crkve, mora imati siguran teološki temelj. Mada o ovom sakramentu postoji nepregledna literatura, ipak zbunjuje kako je malo sustavnih zaokruženih teoloških radova koji mogu pružiti siguran oslonac za cjelovit pristup potvrdi. Zanimljivo je da se niti u velikim kršćanskim narodima s bogatom teološkom kulturom i tradicijom ne može naći puno cjelovitih sustavnih radova o sakramentu potvrde.[1] Neki vele da je tome kriva školska teologija u kojoj se sakrament potvrde redovito tretirao kao neka vrsta dodatka krštenju, a drugi misle da je problem još kompleksniji, te da je povezan uz samu pneumatologiju i teologiju milosti. Dok je papa Benedikt XIV. još 1756. govorio o labirintu poteškoća u nastojanju da se razriješi problem sakramentalnog znaka, Heribert Mühlen smatra da nam tek predstoji razvijanje jedne prave teologije sakramenta potvrde. Tako se nalazimo u neobičnom procjepu: koliko je u katehezi i pastoralnoj praksi sakrament potvrde dobio na značenju i važnosti, toliko je u dogmatici upao u splet teoloških nesigurnosti. A kako se iz tih nesigurnosti izvući?
Suvremenu teološku problematiku sakramenta potvrde možemo sažeti u tri osnovne točke: Sakramentalnost potvrde i njezin odnos s krštenjem; Usmjerenost krštenja i potvrde prema euharistiji; Učinci sakramenta potvrde i sudioništvo u Kristovu spasenjskom djelu (osobito pod vidom udioništva u Kristovu svećeništvu). Pa pođimo redom:
1. Odnos potvrde i krštenja već je od 4. st., kad se zbilo vremensko odvajanje podjeljivanja ovih sakramenata, postao teološkim problemom. Od tada pa do danas otvoren je put na kojem je “potrebno ukazati na stalnu opasnost reduciranja kršćanske inicijacije na sakrament krštenja. Pod pojmom ‘biti kršćanin’ danas jedva da se misli na nužnost cjelovitoga inicijacijskog procesa koji uključuje tri sakramentalna stupnja: krštenje, potvrdu i euharistiju”.[2] Odnos krštenja i potvrde povlači brojna pitanja: Koja je vlastitost potvrde? Je li to “dar Duha”, ili su to “posebni darovi Duha” (u smislu kreposti, ili ‘energija’)? Što za teologiju potvrde znači ispovjedanje vjere da sakrament krštenja podjeljuje “dar Duha”? Čemu dva sakramenta (ili čak tri, ako se sjetimo svetog reda) za dioništvo u Kristovu svećeništvu?[3] U čemu je razlika glede učinaka tih sakramenata koji podjeljuju sakramentalni biljeg / karakter? Je li u povezivanju krštenja i potvrde liturgijski dovoljna tek obnova krsnih obećanja? Što znači teološki izričaj da je potvrda dovršenje, usavršenje, ispunjenje krštenja?
2. Značaj odnosa potvrde i euharistije temelji se u prvom redu na samom shvaćanju značaja kršćanske inicijacije. Ako teološki stoji činjenica da sva tri sakramenta inicijacije, krštenje, potvrda i euharistija, tvore jedinstveno uvođenje u kršćansku vjeru, te ako je krštenje prvi sakramenat koji označava sakramentalni početak kršćanskog života a euharistija mu je vrhunac, gdje je i koje je mjesto potvrde unutar inicijacije? Nije li, teološki, logično zadržati redoslijed krštenje – potvrda – euharistija, kao što je to učinjeno na istoku? Ili je, međutim, uloga sakramenta potvrde unutar inicijacije na neki način paralelna s krštenjem, što je poglavito istaknuto u slučaju krštenja djece koja će tek kasnije primiti potvrdu? Je li potvrda sakramentalni preduvjet pripuštanja euharistijskom slavlju? Na ta pitanja nije dan teološki jasno argumentiran odgovor, nego se on pokušava dati polazeći od crkvene prakse, osobito iz tvrdnje kako sakrament potvrde po sebi nije nužan za spasenje, što opravdava mogućnost pristupanja euharistiji i mimo potvrde.[4] Ne razbija li se time ono što je prva Crkva smatrala na neki način teološkim aksiomom kršćanske sakramentalne inicijacije? I ne nastoji li se zapadnu praksu, osobito nakon odredbe o ranoj prvoj pričesti djece (za pape Pija X.), potkrijepiti teološki i crkveno-pravno labavim argumentima? Zar onda nije teološki opravdano nastojanje da se ponovo uspostavi ispravni redoslijed sakramenata inicijacije, budući da je prva Crkva slavila euharistiju tek nakon što je primila dar Duha Svetoga!?
3. Odnos potvrde i udioništva na Kristovu svećeništvu, odnosno teološka rasprava o značaju sakramentalnog biljega potvrde, razvila se nakon ponovnog otkrića općeg svećeništva svih Kristovih vjernika. A. Nocent postavlja, u tom kontekstu, tri pitanja:[5] – Može li se govoriti o zasebnom sakramentu koji vjerniku podjeljuje njegovo svećeništvo? – Kako razumjeti “Prethodne napomene” u Redu pristupa odraslih u kršćanstvo, u kojima se taj dar svećeništva čas veže uz krštenje, a čas uz potvrdu? – Ako je potvrda usmjerena svjedočenju vjere, ne treba li se to usmjerenje razumjeti i u smislu sakramentalnog ostvarivanja onoga što se navješta, što se zbiva kroz bogoštovne čine koje vjernik vrši po udioništvu u Kristovu posredništvu (to jest svećeništvu!)? Konačno, ne bi li potvrdu trebalo razumjeti kao prvi korak prema službeničkom svećeništvu, i to baš kroz dimenziju sakramentalnog biljega? U ovom kontekstu potrebno je napomenuti kako je polazna točka povezivanje teologije potvrde s vjerom Crkve u Duha Svetoga. Mada ne spominje sakrament potvrde, u Vjerovanju naroda Božjega, papa Pavao VI. ispovjeda: “Vjerujemo u Duha Svetoga … On rasvjetljuje, oživljava, štiti i ravna Crkvu, čisti njezine članove ako se ne protive milosti. Njegovo djelovanje, koje prodire do dna duše, osposobljuje čovjeka da može odgovoriti zapovijedi Kristovoj: Budite savršeni kao što je savršen vaš Otac koji je na nebesima (Mt 5,48)”.[6] Stoga tim više začuđuje oskudno i posve rubno značenje sakramenta potvrde u novijoj kršćanskoj pneumatologiji,[7] pa onda i u dokumentima o ekumenskom dijalogu.[8]
prof. dr. sc. Ante Mateljan
Iz knjige “Otajstvo poslanja. Sakrament potvrde”
[1] Najcjelovitiji su: L. LIGIER, La confirmation. Sens et conjucture oecuménique hier et aujourd’hui, Beauchesne, Paris 1973; M. HAUKE, Die Firmung, Geschichtliche Entfaltung und theologischer Sinn, Bonifatius, Paderborn 1999; A. ELBERTI, La confermazione nella tradizione della Chiesa latina, ed. San Paolo, Cinisello Balsamo 2003.
[2] A. CRNČEVIĆ, “Sakrament potvrde za cjelovitu inicijaciju”, Živo vrelo 21 (2004) 6, str. 3.
[3] Usp. izjavu Tridentskog sabora, DH 1774.
[4] Usp. B. NEUNHEUSER, “O problematici potvrde…“, str. 29-33.
[5] Usp. A. NOCENT, “Sakrament potvrde. Pitanja teolozima i pastirima…”, str. 290.
[6] F. HÖLBOCK, Credimus. Ispovijest vjere Pavla VI. s komentarom, HKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 21971, str. 22.
[7] U većini pneumatoloških priručnika potvrda se gotovo i ne spominje. Na primjer F. LAMBIASI, Lo Spirito Santo: mistero e presenza. Per una sintesi di pneumatologia, EDB, Bologna 1987, mada u nekoliko poglavlja obrađuje sakramentalnost Crkve i sakramentalno obličje djelovanja Duha Svetoga (usp. str. 225-332), potvrdi posvećuje tek nekoliko redaka.
[8] O zanemarenosti potvrde svjedoči i činjenica da se u: PAPINSKO VIJEĆE ZA PROMICANJE JEDINSTVA KRŠĆANA, Direktorij za primjenu načela i normi u ekumenizmu, IKA – Vijeće za dijalog i ekumenizam HBK, Zagreb 1994, obrađuju svi sakramenti osim potvrde, koja se spominje samo u br. 99a i 101 kad se govori o prelasku iz protestantskih zajednica u Katoličku crkvu.
