Kršćanska sadašnjost objavila je prošle godine knjigu poduljeg naslova Sablazan seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi kao povod kritičkom promišljanju o svećeničkoj formaciji u svjetlu zahtjeva ljudske formacije i Božje riječi, autora Tončija Matulića, poznatoga moralnog teologa. Autor navodi da je knjiga nastala „kao neposredna reakcija na objavu vijesti da je i papa u miru Benedikt XVI. dok je još krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća vršio službu minhensko-frajzinškog nadbiskupa u Njemačkoj, također neprimjereno postupao s barem dvojicom svećenika dokazanih zlostavljača djece“. Iako u uvodu ističe da ova knjiga ne daje sustavnu analizu svećeničke pedofilije, Matulić smatra da se glavni uzrok ovoga zla, a tako i raširene homoseksualnosti među svećenicima, skriva u afektivnoj nezrelosti i pomanjkanju pravog psihoseksualnog razvoja svećeničkih kandidata.
U prvom dijelu knjige, Matulić govori o zastrašujućim podatcima spolnih zlostavljanja otkrivenima u SAD-u, Republici Irskoj, Belgiji, Njemačkoj i Francuskoj. Navodeći najalarmantnije slučajeve spolnoga zlostavljanja vezanih uz osnivača i poglavara Kristovih legionara M. M. Degollada i washingtonskog nadbiskupa kardinala McCarricka, Matulić ističe da je prvi bio „rado viđeni gost u vatikanskim odajama s pristupom osobnim audijencijama kod pape Ivana Pavla II. i državnog tajnika kardinala Angela Sodana“. Za McCarricka, o kojem su kružile priče kao pedofilu i homoseksualcu, Matulić tvrdi da „sve to najvišim crkvenim poglavarima kao da uopće nije smetalo“ pa su ga na kraju njegove crkvene karijere „za nagradu učinili kardinalom Svete Rimske Crkve u veljači 2022. godine“. Matulić tako neizravno optužuje vrh Katoličke crkve, premda ničim ne potvrđuje da je vrh Crkve u to vrijeme znao za spomenuta zlodjela. Teško je takve optužbe spojiti s moralnim integritetom, sa svetošću Ivana Pavla II., koji je u to vrijeme bio na čelu Crkve. Ili je možda, kako se nerijetko u javnosti sugerira, Katolička crkva toliko pokvarena, da je sve moguće? Matulić pokazuje velike simpatije prema papi Franji, no i njega je prozvao zbog slučajeva spolnog zlostavljanja u Čileu, iako se Papa, nakon što je saznao činjenice, vrlo jasno očitovao o tome.
U drugom dijelu knjige Matulić se bavi izazovima svećeničke homoseksualnosti. Smatra da je homoseksualnost svećenika alternativa pedofiliji. Kad već zbog društvene osude ne mogu prakticirati pedofiliju, onda – prema Matulićevu objašnjenju – nalaze izlaz u homoseksualnosti koja je u suvremenom društvu postala prihvatljiva opcija. Matulić s pravom skreće pozornost „na goruće probleme afektivne zrelosti i psihoseksualnog razvoja svećeničkih kandidata“. No čitatelju se ne doima jasnim zašto bi se nedostatak afektivne i psihoseksualne zrelosti morao manifestirati isključivo u pedofiliji ili homoseksualnosti, jer to nisu jedine posljedice spomenute nezrelosti. Ne bi li stoga problem homoseksulanosti svećenika trebalo sagledati iz puno šire perspektive: iz perspektive društvene dopuštenosti ili postojanja homoseksualnih lobija u Crkvi? Poznat je slučaj jedne bogoslovije u SAD-u: kada je za rektora izabran svećenik homoseksualac, u bogosloviju je godinama primao samo osobe homoseksualne orijentacije. Dakle, ne može se uzrok homoseksualnosti tražiti samo u lošem afektivnom i psihoseksualnom odgoju u bogoslovijama, nego i u pomanjkanju kriterija tko može ući u bogosloviju i jednog dana postati svećenik.
U trećem dijelu knjige Matulić govori o celibatu (Izazovi beženstva i trajne seksualne uzdržljivosti). Pozivajući se na povijest Crkve u kojoj je tek od 11. stoljeća celibat postao nužan dio života katoličkih svećenika, Matulić smatra da bi se trebalo vratiti prvotnoj praksi: da celibat bude izbor, a ne obveza. Matulić se pita je li vječni svećenik Isus Krist „zadovoljan s time“ što je celibat obavezan, te odgovara: „možda najbolje svjedoči suvremena kriza života identiteta katoličkog svećenika“, koja se manifestira ne samo u pedofiliji i homoseksualnosti, nego i drugim grijesima i padovima svećenika. Svakako je neostvareni život u celibatu vrlo plodno tlo za navedene grijehe, no je čitatelju se nameće pitanje: je li celibat „dežurni krivac“ za sve svećeničke posrtaje i je li ukidanje celibata rješenje za sve svećeniče probleme? S obzirom na pedofiliju, ne bi se moglo sa sigurnošću reći, jer je ona također raširena i kod oženjenih muškaraca.
U četvrtom dijelu knjige Matulić govori o nesnalaženju Crkve i pokušajima reforme. Ističe da je na sveopću pojavu pedofilije diljem svijeta reakcija Crkve bila identična: „prikrivanje, zataškavanje i zaštita počinitelja, s jedne, te potkupljivanje i ušutkavanje žrtava, s druge strane“. I sada slijedi analiza uloge koju je tijekom nekoliko desetljeća u svemu tome imao kardinal Joseph Ratzinger, najprije kao prefekt Kongregacije na nauk vjere i nakon toga kao papa Benedikt XVI. Matulić navodi kako smo bili uvjereni da će Joseph Ratzinger svojim „dosljednim i čvrstim držanjem“ okrenuti novu stranicu. Iako je „sve trebao znati i o svemu odlučivati“, Matulić tvrdi da mu je nedostajala „potrebna energičnost i veća odlučnost“.
Čitatelj koji nešto o tome zna, nikako se ne može složiti s Matulićevim tvrdnjama. Sasvim suprotno od onoga što Matulić tvrdi, Joseph Ratzinger je pokazao silnu odlučnost i umijeće u borbi protiv toga zla. Njegovom je zaslugom papa Ivan Pavao II. zločin spolnog zlostavljanja klerika prebacio s Kongregacije za kler koja nije imala nikakvih pravnih ovlasti za izricanje kazne protiv prijestupnika, na Kongregaciju za nauk vjere. Jedino je ta kongregacija, na čelu koje je bio kardinal Ratzinger, mogla osuditi spolna zlostavljanja od strane klerika kao „teško kažnjiva djela protiv vjere“. Za te mu je zasluge 2016. javno priznanje odao papa Franjo: „Dopuštam si odati počast čovjeku koji se borio u vrijeme kada nije imao snage da se nametne [napomena čitatelju: kada za to u Katoličkoj crkvi nisu postojali pravni instrumenti], sve dok se nije uspio nametnuti [napomena čitatelju: dok slučajevi spolnog zlostavljanja nisu prebačeni u njegovo nadleštvo u Kongregaciju za nauk vjere]. Kardinal Ratzinger – pljesak za njega… Bio je hrabar čovjek koji je mnogima pomogao da otvore ova vrata. Zato vas želim podsjetiti, jer ponekad zaboravimo na one skrivene poslove koji su postavili temelj za dovođenje stvari do kraja.“
Tijekom pontifikata, u razdoblju od 2008. do 2012., papa Benedikt XVI. sveo je na laički stalež (otpustio iz svećeničke službe) 550 svećenika i nekoliko biskupa, a nekoliko biskupa je potaknuo na ostavku zbog prikrivanja slučajeva spolnog zlostavljanja. Bio je prvi papa koji se susreo sa žrtvama svećeničkog zlostavljanja. Učinio je to pet puta: u SAD-u (2008.), u Australiji (2008.), na Malti (2010.), u Irskoj (2010.) i u Njemačkoj (2011.).
U listopadu 2006. u nagovoru irskim biskupima zahtijevao je da „istinu iznesu na vidjelo, da učine sve što je neophodno kako se takva strašna zlodjela više ne bi ponovila, da poštuju načela prava i pravednosti, poglavito da žrtvama donesu izlječenje“. U pismu irskim katolicima 2010. kaže kako Crkva u Irskoj, „da bi ozdravila od ove duboke rane, mora pred Bogom i pred drugima otvoreno priznati težak grijeh protiv nezaštićene djece.“ Obraćajući se žrtvama spolnog zlostavljanja i njihovim obiteljima, nastavlja: „Vi ste strašno trpjeli… Znam da ništa ne može opozvati ono što ste pretrpjeli… U ime Crkve otvoreno priznajem da svi osjećamo sram i kajanje…“ Na kraju toga pisma obraća se biskupima: „Ne može se nijekati da su neki od vas i vaših prethodnika učinili strašan propust u primjeni odavno postojećih propisa crkvenog prava… Jedino odlučno, potpuno iskreno i transparentno postupanje može vratiti poštovanje i dobrohotnost irskog naroda prema Crkvi…“ O postupanju pape Benedikta zanimljivu je izjavu dao nekadašnji njemački je ustavni sudac Ernst-Wolfgang Böckenförde: „Riječi koje je papa Benedikt prije nekoliko godina izgovorio u Americi i sada u svome pismu irskim katolicima ne mogu biti oštrije.“
Matulićeva kritika pape Benedikta XVI. sadržajno je najzanimljivija u Matulićevu osvrtu na tekst koji je papa emeritus, dopuštenjem pape Franje, objavio 2019. godina pod nazivom Crkva i sablazan seksualnog zlostavljanja (https://www.bitno.net/academicus/teologija/benedikt-xvi-crkva-i-skandal-seksualnog-zlostavljanja-2019/). Matulić je razočaran tim tekstom: „Trebalo je više od dva puta protrljati oči da bi se čovjek uvjerio da se doista radi o tekstu pape u miru Benedikta XVI. (…), u kojem nema kritičke riječi o svećeničkoj formaciji za celibat. Ni riječi o cjelovitom razvoju ljudske osobe… Ni riječi o afektivnoj zrelosti. Posljedično, ni riječi o ljudskoj zrelosti kao preduvjetu za život u beženstvu i trajnoj seksualnoj uzdržljivosti… Možda smo, ipak očekivali previše, jer papa u miru Benedikt XVI. je primjer par excellence tradicionalnog katoličkog klerika kojemu u dubokoj starosti ne dolazi u svijest potreba samopreispitivanja katoličke forme svećeništva u celibatu [napomena čitatelja: opet celibat!], nego ga uzima zdravo za gotovo.“ Ako čitatelj pažljivo pročita navedeni tekst pape emeritusa, uvjerit će se da je riječ o vrlo zanimljivoj analizi uzroka spolnog zlostavljanja u Crkvi, u kojoj se na vrlo uvjerljiv način isprepliću društveni i crkveni, horizontalni i vertikalni uzroci spolnih zlostavljanja te nudi perspektiva za izlazak iz te situacije. To je tekst svojstven tom čovjeku, njegovu briljantnom intelektu i proročkoj snazi njegove vjere.
Matulić i ovdje, svom žestinom, bez obzira što činjenice nisu na njegovoj strani, napada papu Benedikta zbog navodnog zataškavanja slučajeva spolnog zlostavljanja dok je bio nadbiskup u Njemačkoj: „Neshvatljivo je da na čelo Kongregacije za nauk vjere (…) dođe nadbiskup koji se također vodio kulturom zataškavanja.“ I da do kraja razobliči papu Benedikta i Katoličku crkvu, Matulić se pita: „U koga se još uopće može imati povjerenja?“
Čovjek bi i povjerovao ovim teškim riječima na račun pape Benedikta, i neizravno na račun Katoličke crkve, kad bi se zaustavio na senzacionalističkim novinskim natpisima i Matulićevim zaključcima koje iz toga izvodi. Čitatelju je neshvatljivo da se izgovaraju ovako teške riječi, a da se nije ni spomenulo što o tome kaže druga strana. A druga strana ipak iznosi sasvim drugačije činjenice. Iznio ih je sam papa emeritus odlučno odbacujući optužbe, iznio ih je njegov dugogodišnji tajnik nadbiskup G. Gänswein, a u obranu pape emeritusa stao je i papa Franjo koji mu je iskazao svoju osobnu blizinu, potpunu podršku i potporu u molitvi, izjavivši da je ožalošćen nekim komentarima pojedinih biskupa i svećenika. U konačnici, odvjetnički tim koji je istraživao slučajeve spolnog zlostavljanja u nadbiskupiji München-Freising, na novinska pitanje čime dokazuju da je Joseph Ratzinger prešutio slučajeve spolnog zlostavljanja, odgovara da nemaju dokaza već da to pretpostavljaju kao vjerojatnost.
Matulićeva knjiga svakako je odvažan i hvalevrijedan pokušaj otvorenog suočavanja sa skandalima spolnih zlostavljanja koja su nanijela neizmjernu bol i štetu najprije žrtvama, a onda i cijeloj Crkvi. Kao takva zasigurno može pomoći u osvještavanju toga teškoga zla. Međutim, čitatelju ispod radare ne mogu nikako proći neutemeljene optužbe protiv vrha Katoličke crkve, posebice protiv pape Benedikta XVI., kao ni dijagnoza o uzrocima spolnog zlostavljanja i s njom povezana „terapija“. Glede dijagnoze, Matulić je u pravu kada tvrdi da je uzrok spolnog zlostavljanja afektivna i psihoseksualna nezrelost te da na tome treba ozbiljno poraditi tijekom odgoja svećeničkih kandidata. Međutim, i dijagnoza i terapija se doimaju isuviše horizontalnima. Bez vertikalne dimenzije koju Matulić ne niječe, ali je nedovoljno uključuje u svoja razmišljanja, teško je uopće razumjeti svećenički život, bilo da je riječ o njegovim svijetlim ili tamnim stranama. Nedostaje „priča o Bogu“. S Bogom ili bez njega, to je presudno pitanje za analizu uzroka i za obnovu Crkve u ovom teškom trenutku. Upravo u tekstu koji Matulić kritizira, papa Benedikt vrlo uvjerljivo stavlja snažan naglasak na zaborav Boga i na potrebu vraćanja Bogu. I još nešto: čitatelj se u potpunosti slaže s Matulićem da se zlo spolnog zlostavljanja u Crkvi mora do kraja razotkriti. Crkva se treba s tim suočiti, treba pogledati istini u oči. No je li to sva istina o Crkvi u ovom trenutku? To Matulić ne tvrdi, no čitatelj, ako nije upoznat s mnogim dobrim i lijepim stvarima koje Crkva danas čini, može dobiti upravo takav dojam. Stoga je važno usmjeriti pogled i na svjetlo kojim Crkva danas svijetli u raznim krajevima svijeta i po mnogim svojim članovima. To nam je svjetlo potrebno kako ne bismo potonuli u tami, kako bismo pronašli izlazak iz zla spolnih skandala koja potresaju Crkvu.
