Nolanov Oppenheimer veći je od života. Poput kapetana Ahaba iz Melvilleova romana „Moby Dick”, on neumoljivo želi otkriti temelje svijeta – jedan smrtnik zapleten u nadnaravne sile. Ovo je čista tragedija. Oppenheimera motivira mistični impuls, koji ga ipak čini krivim za to što je odbio vidjeti kako će se njegova kreacija upotrijebiti, i što će biti njezina cijena u ljudskim životima.
U svojemu filmu „Oppenheimer”, redatelj Christopher Nolan pretvorio je temeljito istraženu knjigu Kaija Birda i Martina J. Sherwina „Američki Prometej” (American Prometheus), s njezinih sedamsto stranica, u svoj najbolji film do sada. Birdov i Sherwinov Robert Julius Oppenheimer, „otac atomske bombe”, pobornik je američkoga predsjednika Wilsona i humanitarac s intelektualnim zanimanjem za „mistični Istok”. No Nolanov Oppenheimer je nešto više. On je sanjar, čovjek koji puši više nego što spava, i to zato što s neurotičnom ustrajnošću želi razotkriti skriveno i zagledati se u crnu rupu u središtu bitka. On je mistik, ali i tragična figura. Vođen epskom željom za znanjem, on u svijet donosi oruđe koje mu u konačnici otimaju pohlepni i moćni. Drugim riječima, Nolan nam daje priču koja oživljava duh čiste tragedije antičke Grčke.
U skladu s knjigom, Nolan nam pruža pogled na Oppenheimera kozmopolita, poliglota, ljubitelja književnosti i Picassa, koji citira pjesme Johna Donnea, noću čita „Pustu zemlju” T. S. Eliota, jaše konja pustinjom Novog Meksika, sâm uči sanskrt, razgovara o međunarodnoj politici, i čita Marxa u izvorniku. Bird i Sherwin također iznose dobro odvagnut portret psihološki kompliciranoga čovjeka, kojega je dobro dočarao glumac Cillian Murphy. Sa svojim širom otvorenim, u prazno zagledanim očima, ali sjetnim izrazom usta, dočarava čovjeka paradoksa – ponekad ambicioznoga, taštoga, briljantnoga, promjenjivih raspoloženja, a istovremeno privrženoga, skromnoga, odvažnoga, dopadljivoga, ali i iritantnoga i bojažljivoga. Oppenheimer je bio dinamičan vođa, ali bio je i emocionalno odsutan. Mogao je zavesti ženu predstavljajući se kao odvažan i samopouzdan, ali je istovremeno bio krhak. Trebao je svoje prijatelje kako bi ga podsjećali da jede, kako bi svoje mršavo, ali žilavo tijelo održao živim, a trebale su mu i snažne žene kako bi mu govorile što da čini. Bird i Sherwin citiraju Oppenheimerova prijatelja Isidora Rabija: „Bog zna da nisam baš jednostavan čovjek, ali u usporedbi s Oppenheimerom sam veoma, veoma jednostavan.”
Pored toga psihološki kompliciranoga prikaza, Nolan se veoma efektno koristi filmskom fotografijom u stilu redatelja Terrencea Malicka. Upravo nakon početnih kadrova vatrenoga vrtloga eksplozije prilikom nuklearnoga testa Trinity 1945. godine – prve detonacije atomske bombe – vidimo prizore kišnih kapi kako padaju u lokve – slika koja se pojavljuje više puta kroz cijeli film. Tu su i širokokutni kadrovi pustinje Novoga Meksika, nagli rezovi na naturalističke krupne planove, i prizori zvijezda koje se tope ili umiru. Vizualne tehnike koje podsjećaju na one iz Malickova filma „Drvo života” omogućavaju nam „ući” u Oppenheimerov um, gdje „vidimo” unutarnji život atoma, i „osjećamo” puls kvantnih polja, koja sačinjavaju materijalnu stvarnost na temeljnoj razini. Ovdje imamo jedno od velikih Nolanovih postignuća: svi su sastojci u djelu Birda i Sherwina, ali tek nam Nolan omogućava vidjeti unutarnju esenciju svijeta kroz Oppenheimerove vizionarske oči, i na 180 minuta osjetiti kako je biti genij.
Nolan Birdovoj i Sherwinovoj priči nadodaje intenzivnu notu proročkoga upozorenja. 1954. godine, za vrijeme Oppenheimerova četverotjednoga sigurnosnoga saslušanja, započetoga zbog zabrinutosti da znanstvenik predstavlja sigurnosni rizik, tužitelj agresivno ispituje Oppenheimera o njegovoj prividnoj nedosljednosti: kako može ne podupirati razvijanje hidrogenske bombe, a sâm je razvio atomsku bombu? Odakle sada ti novi moralni skrupuli? Nolanov Oppenheimer odgovara: „Od onda kada sam shvatio da ćemo koristiti svaku tehnologiju koju imamo.” Ako su nam Bird i Sherwin dali portret humanitarca koji je pokušao međunarodnom diplomacijom duha vratiti u bocu, Nolan nam je dao mračniju sliku – sliku tehnološkoga determinizma.
Drugim riječima, Nolanov Oppenheimer veći je od života. Poput kapetana Ahaba iz Melvilleova romana „Moby Dick”, on neumoljivo želi otkriti temelje svijeta – jedan smrtnik zapleten u nadnaravne sile. Ovo je čista tragedija. Oppenheimera motivira mistični impuls, koji ga ipak čini krivim za to što je odbio vidjeti kako će se njegova kreacija upotrijebiti, i što će biti njezina cijena u ljudskim životima.
Nakon vrtoglavo intenzivnoga uvoda u odbrojavanje prije testa Trinity, bomba uistinu eksplodira. Tjeskobna gudačka sekcija u pozadini utihne, i imamo samo zasljepljujuće filmske slike, popraćene Murphyjevim otežanim disanjem. Nakon tako tjeskobnoga nakupljanja napetosti tišina je zaglušna. Stup od vatre i svjetlosti, viši od tri kilometra, prekrasan je – poput nečega iz biblijske Knjige Izlaska – i svi su očarani i zadivljeni, zagledani u to numinozno objavljenje. No ni znanstvenici ni vojnici nisu spremni za ono što uslijedi – udarni val (koji stiže stotinu sekundi kasnije). Taj olujni vjetar donosi sa sobom komade ruševina i buku, i ruši na zemlju sve one koji su maloprije uživali u svjetlosti. Taj prizor funkcionira kao vizualni simbol čitavoga filma.
Drugi moćan prizor prikazuje bakanalije prigodom proslave koje je zajednica u Los Alamosu upriličila nakon uspješnoga testa – vrištanje, opijanje, ples, ljubljenje. Sav se naporan rad isplatio. Oppenheimer mora održati govor pred gomilom pijanih štovatelja koji vrište, i izgovarati šovinističke parole pred svojim poklonicima koji mašu zastavama. S teškom mukom izgovori nekoliko nacionalističkih slogana, a iznutra je u duševnoj agoniji. Zvuk ponovno utihne, i Oppenheimer ima „viziju” u kojoj se improvizirana teretana trese, kao da je meta bombe. Ponovno vidi ono čisto svjetlo što probada; ugleda ljudska lica što se otapaju. Proročka je to vizija onoga što čeka stanovnike Nagasakija i Hirošime. Oppenheimer se konačno probudio iz svoje samoizazvane radoholičarske „kome”. Kako mu je rekao Einstein – sada će se morati suočiti s posljedicama svojega postignuća.
Izvor: First Things | Prijevod: Ana Naletilić (Bitno.net)
