S obzirom da je ideja napretka jedna od temeljnih ideja transhumanističke filozofije, a da transhumanisti obećavaju kvalitetniji i dulji život, zašto bismo bili protiv jednog takvog pokreta? Što bi, primjerice, moglo biti loše u transhumanističkom obećanju da će uporabom dostupnih i sve sofisticiranijih tehnologija biti u stanju potpuno iskorijeniti bolest pa čak i smrt (transhumanisti drže da će moći čovjeka učiniti doslovno besmrtnim)? Tim prije što već danas svjedočimo kako su mnoge nekad smrtonosne bolesti iskorijenjene ili se uspješno liječe, a razvoj znanosti je već uvelike produljio ljudski život. Nijedan čovjek zdravog razuma ne sumnja da je i jedno i drugo dobro i poželjno.
Što je loše u tome da se čovjek spaja s tehnologijom? Primjerice, ugradnja mikročipa u mnogim bi mu područjima olakšala život: mogao bi plaćati račune, aktivirati različite strojeve i pristupati na različita mjesta, imati na čipu pohranjene svoje medicinske podatke što bi mu u kriznoj situaciji moglo spasiti život… Zašto to onda ne uraditi? Ako uskoro postane moguće umrežavanje čovjeka i kompjutora, zašto ga izbjegavati s obzirom na prednosti koje nam može donijeti? Ako možemo u pozitivnom smislu promijeniti ljudske osobine koristeći znanstvena dostignuća na području genetike, biotehnologije i nanotehnologije zašto se ustručavati to učiniti? Zašto znanost sputavati ako može eliminirati naše nedostatke i pobijediti smrt?
Kršćanska antropologija čovjeka smatra Božjim sukreatorom, kojemu je povjerena vlast nad zemljom, piše Damir Šehić u članku ‘Transhumanizam kao proizvod čovjekove kreativnosti ili dekonstrukcija čovjeka kao Božjega stvorenja’. Koncept stvorenoga sukreatora vidi čovjeka kao onoga koji nastavlja Božje djelo stvaranja i participira u njemu, a ne kao onoga koji ima vlast i moć stvaranja života. Bog je jedini kreator života, a čovjek primljeni dar samo prenosi. Kad se našao u središtu drame grijeha, čovjek je narušio odnose prema sebi, Bogu i drugome. Od toga trenutka baštini ideju o popravku svoje pale naravi. Stanje poslije grijeha označeno je patnjom i smrću, a čovjek svih vremena i civilizacija teži povratku u stanje izgubljenog raja. Želi popraviti i nadići stanje u kojem se nalazi postavljajući, između svih ostalih, i pitanja: U kojoj je mjeri nesavršena, grješna i ograničena narav inherentno čovjekova, te može li se ona nadići i kao takva biti čovječna? U kojoj mjeri čovjekovo propadljivo, podložno starenju i smrtno tijelo mora biti kao zadano i može li se ono poboljšati, transhumanirati?1
Transhumanizam je materijalistički svjetonazor koji pokušava svijetu donijeti ono što je kršćanstvu donio sam Bog utjelovljenjem Isusa Krista, otkupljujući čovjeka od grijeha i oslobađajaći ga od zla, patnje i smrti. Zato transhumanistička antropologija nastoji znanstveno–tehnološki prevladati čovjekova ograničenja, poboljšavajući ga na fiziološkoj, anatomskoj, genskoj, mentalnoj i drugoj razini. Međutim, postavke transhumanističke antropologije ne računaju na temeljno čovjekovo svojstvo – čovjek je slika Božja.2
Transhumanistička antropologija čovjeka reducira na materijalno i slučajno biće, lišavajući ga transcendentne dimenzije. Zato čovjek nužno, sudjelujući u transhumanističkoj kreaciji, sudjeluje u transformaciji vlastite naravi pod izlikom nadilaženja ograničenja. Takvi se zahvati odnose i na poboljšanje čovjekovih fizičkih i intelektualnih sposobnosti kroz spajanje sa strojem, a kasnije i na nestanak tijela jer je postojanje prebačeno u svijet informacija. Takvo postbiološko biće time može eliminirati biološke nužnosti poput starenja i smrti, boli i patnje, no, hoće li to i dalje biti ljudsko biće? Restrukturiranjem čovjekova duha i svijesti putem ovladavanja sposobnostima mozga i kognitivnim funkcijama transhumanizam želi ponuditi svojevrstan oblik besmrtnosti, no, ideja o prebacivanju čovjekova identiteta u “cloud” ili čip, čini se više kao pokušaj bijega od čovječnosti negoli njezina nadgradnja.3
Dr. Odilon-Gbènoukpo Singbo u svojoj doktorskoj disertaciji navodi deset trans-nuspojava koje bi pratile potencijalno transhumano biće. Autor kaže da bi zasigurno bilo prikladnije i ozbiljnije govoriti o posljedicama ili opasnostima koje nosi transhumano biće ukoliko njegova proizvodnja postane stvarnost, ali da on namjerno bira pojam nuspojave jer se još uvijek nada liječenju. Kako Singbo govori o posthumanom, a ne transhumanom biću, navodim razliku između jednog i drugog, onako kako ju vidi sam autor: „…transhumanizam kao pokret definira trenutnu dinamiku razvoja i poimanje čovjeka kroz tehnologije. Takav prijelaz nužno vodi k određenom cilju kao posljedici svih primijenjenih tehnologija na čovjeka. Taj cilj se zove posthumanizam kao stanje nove vrste ljudi, odnosno stanje ‘drugačijeg čovjeka koji će naslijediti onoga tko sada jesmo.’ Dok se transhumanizam javlja kao poboljšanje sadašnjeg stanja čovještva, postuhumanizam će biti nadolazeće stanje po skoku kojim će sadašnje čovještvo biti zamijenjeno novim čovještvom, ako se to može i dalje nazivati čovještvom.“4
Njemački filozofi Ranish i Sorgner kažu da je transhumano biće poveznica između ljudskog i posthumanog bića, pa je transhumano, u stvari inačica za tranzicijskog čovjeka.
Spomenute nuspojave (u skraćenom obliku) su sljedeće:
1. Posthumano biće je izmjenjivo i tehnološki promjenjivo biće. Svojim rukama od proteza pozvano je kupovati, nadograđivati tehnološke novosti vezane za njegov ud koji je zamišljen kao predmet trgovine i trgovanja…
2. Posthumano biće osuđeno je na „bacanje“. Zapravo je otpad, jer je cilj tehnologije, s jedne strane, poboljšati život, a s druge strane, eliminirati ga ukoliko ne „valja“. Izum novih sadržaja pretvara prethodne u zastarjelu stvarnost koje se treba osloboditi…
3. Posthumano biće je funkcionalno biće jer je proizvedeno radi određenih funkcija, i s određenim funkcijama, odnosno podacima koji ne prestaju upravljati njime i pod prijetnjom je biohakera i bioterorizma.
4. Posthumano biće je ob-uzeto u neo-obskurantizmu kojeg nije svjesno. Naime, pred njim je ekran sa svojim sjajem, ali nikako ga ne vodi do dubine ljudskosti i transcendencije…
5. Posthumano biće je izgubilo svoje tehničke sposobnosti jer ga je tehnologija odvojila od svega toga…
6. Pojavom transhumanističke antropologije nismo više u napretku subjekta već u napretku objekta. Naime, posthumano biće ne proživljava napredak u sebi samome, već ovlašćuje stroj da napreduje umjesto njega i za njega… Umjesto čovjeka, napreduje tehnologija.
7. Posthumano biće u strogom je smislu biće nagona i instinkta jer nije prošlo kroz rast i strpljenje što ga zahtjevaju marljivo učenje i razna umijeća. Ono je biće u neprestanom pritiskanju nečega (prekidača, gumba, daljinskog itd.), te nagonski i impulzivno postupa sa svim stvarima.
8. Posthumano biće je biće performansa, a ne radosnog življenja… Zapravo, poboljšani čovjek posredstvom tehnologija vrhunac je umanjenog čovjeka, lišenog svoje ljudskosti. Nije još naučio biti čovjek, ili je, pak, zaboravio biti čovjek, i stoga čezne da bude posthumano biće.
9. Produženje i optimiranje broja godina ne znače ispunjenje čovjeka u njegovoj ljudskosti i ostvarenje temeljnih čežnji. Posljedično, posthumano biće nosi sa sobom neobuzdanu opasnost samouništenja zbog gubitka ili odsutnosti smisla života…
10. Posthumano biće, raskidajući odnos s ljudskošću, niječe i odriče se ljudske osobe u njezinoj neizmjernoj i nepovredivoj naravi. Postaje na taj način, ne samo biće konkurencije, već temeljni neprijatelj svega tradicionalno i esencijalno ljudskoga i uvodi nas u vladavinu biotehnocentrizma.5
Zaključimo ovaj članak dvama zanimljivim promišljanjima profesora Singba i Šehića. Profesor Singbo piše da se transhumanistička eshatologija pojavljuje kao sekularizacija i naturalizacija drevnih eshatoloških tema pa se njihova ambicija besmrtnosti ne nalazi u drevnoj filozofskoj metafizici niti u duhu tadicionalnih religija koje obećavaju vječnost onkraj vremena. Može li tehnološki napredak riješiti i problem besmrtnosti, mogu li takva rješenja čovjeku donijeti temeljno ispunjenje? Teško je reći jer svako tehničko rješenje za najdublje ljudske čežnje uvijek ostavlja čovjeka neutaživim, a mogućnost tehnokratskog ostvarenja besmrtnosti više plaši nego ispunjava. Gdje nema smrti nema ni života, a gdje se život neprekinuto produžava nestaje osjećaj ispunjenosti, a nastaje agonija, navodi Singbo6. Profesor Šehić naglašava da transhumanistička antropologija potpuno zatire postavke kršćanske antropologije koja u čovjeku vidi sliku Božju i Božjeg sustvaratelja pa ga tako lišava transcendentnosti i reducira na materijalističko-instrumentalističku dimenziju slučajnoga bića. Čovjek sudjelujući u transhumanističkoj kreaciji preko posthumanizma zalazi u antihumanizam, odnosno u dekonstrukciju čovještva, zaključuje Šehić7.
Nikola Milanović, dipl. theol.
1 Damir Šehić, Transhumanizam kao proizvod čovjekove kreativnosti ili dekonstrukcija čovjeka kao Božjega stvorenja, Obnovljeni život, 2023, 78(1), 42-44
2 Usp, isto, 42-44
3 Usp. isto, 47-48
4 Odilon-Gbènoukpo SINGBO, Teološko-bioetičko vrjednovanje transhumanističke antropologije, Doktorski rad, Zagreb 2019, str. 101.
5 Usp, isto, 233-235
6 Usp, O. G. Singbo, Postsmrtno stanje: metafizičko-eshatološke ambicije transhumanizma, Filozofska istraživanja 158, God. 40 (2020) Sv. 2, str. 267.
7 Usp. Damir Šehić, Transhumanizam kao proizvod čovjekove kreativnosti ili dekonstrukcija čovjeka kao Božjega stvorenja, Obnovljeni život, 2023, 78(1), str. 48.
