Čovjek kroz cijelu povijest nastoji poboljšati svoje životne uvjete. Pri tome surađuje ili se sudara s drugim ljudima i civilizacijama, neprijateljskim okružjem inkarniranim u obliku prirodnih nepogoda ili opasnih životinja, pogubnim politikama koje su dovodile do porobljavanja i ratova… nastojeći život učiniti konformnijim i ljepšim, morao je svladavati i oblikovati različite zadaće. U tom smislu čovjek je pronalazio pa potom gradio sve sigurnija i udobnija skloništa, lovio pa uzgajao životinje, izrađivao sve složenija i korisnija oruđa i, nažalost, sve ubojitija oružja. Malo-pomalo osjećao se civilizacijski napredak, a u novije vrijeme, eksplozijom znanosti i novih tehnoloških dostignuća napreduje se koracima od sedam milja i to ne samo civilizacijski, nego, moguće, i evolucijski. Mogli bismo kazati da se upravo ta čovjekova težnja za nadilaženjem situacije u kojoj se nalazi, ali i za nadilaženjem samoga sebe, nalazi u temeljima transhumanističke ideje.
Što transhumanizam kao pojam označava?
Nick Bostrom, švedski filozof sa Sveučilišta u Oxfordu i jedan od najvažnijih teoretičara transhumanizma, donosi danas općenito prihvaćenu definiciju tog pokreta.
Prema njoj transhumanizam je „intelektualni i kulturni pokret koji utvrđuje mogućnost i poželjnost temeljitog poboljšavanja ljudskog stanja kroz primijenjeni razum, posebice razvijanjem široko dostupnih tehnika koje eliminiraju starenje i uvelike unapređuju ljudske intelektualne, fizičke i psihološke sposobnosti.“ Međutim, Bostrom definiciju proširuje pa bi transhumanizam obuhvaćao i „proučavanje posljedica, mogućnosti i potencijalnih opasnosti tehnologija koje će omogućiti nadilaženje fundamentalnih ljudskih granica i srodno proučavanje etičkih pitanja povezanih s razvijanjem i primjenom takvih tehnologija.“ Iz ovoga je vidljivo da transhumanizam ne bi trebao biti samo pokret koji bi slijepo rabio sve dostupne tehnologije u cilju unapređenja čovjekovih intelektualnih, fizičkih i psiholoških sposobnosti, nego i duboko promišljanje o mogućim opasnostima koje su s tim povezane kao i o etičkim pitanjima koja se na ovom području sama po sebi nameću. Ovo bi, iz transhumanističke perspektive, trebalo suzbiti oštricu kritike koja često tvrdi da je transhumanizam filozofski pokret koji želi slijepo srljati u budućnost nekritički prihvaćajući sva tehnološka dostignuća koja mogu pomoći u ostvarenju njegovih ciljeva.1
Bostrom smatra da se transhumanizam može promatrati kao produžetak humanizma iz kojega je djelomično i izveden, jer i transhumanisti, poput humanista, vjeruju da je čovjek važan i da stvari možemo poboljšati promicanjem racionalnog razmišljanja, slobode, tolerancije, demokracije i brige za naše bližnje, ali da racionalnim sredstvima možemo poboljšati i ljudski organizam.
Možemo koristiti tehnologiju da se pomaknemo dalje od onoga što neki smatraju ‘ljudskim’, jer nije „…naš ljudski oblik ili detalji naše trenutne ljudske biologije ono što definira po čemu vrijedimo, već naše težnje i ideali, naša iskustva i oblici života koje vodimo. Za transhumaniste napredak se događa kada više ljudi postane sposobno oblikovati sebe, svoje živote i načine na koje se odnose prema drugima, u skladu sa svojim najdubljim vrijednostima. Transhumanisti pridaju veliku vrijednost autonomiji: sposobnosti i pravu pojedinaca da planiraju i biraju vlastite živote. Neki ljudi mogu, naravno, iz bezbroj razloga, odlučiti odreći se prilike da koriste tehnologiju kako bi se unaprijedili. Transhumanisti nastoje stvoriti svijet u kojem autonomni pojedinci mogu odlučiti ostati neunaprijeđeni ili odlučiti biti poboljšani i u kojem će se ti izbori poštivati.“2 Bostrom smatra da ubrzanim tempom tehnološkog razvoja i znanstvenog razumijevanja ulazimo u potpuno novu fazu u povijesti ljudske vrste u kojoj bismo se u relativno bliskoj budućnosti mogli suočiti s nevjerojatnim potencijalima umjetne inteligencije, novim vrstama kognitivnih alata koji kombiniraju umjetnu inteligenciju s tehnologijom sučelja, molekularnom nanotehnologijom koja ima potencijal kontrole nad biokemijskim procesima u našim tijelima, omogućavajući nam da eliminiramo bolesti i neželjeno starenje, tehnologijama kao što su sučelja mozak-računalo i neurofarmakologijom koje bi mogle pojačati ljudsku inteligenciju, povećati emocionalno blagostanje i možda čak umnožiti raspon i bogatstvo mogućih emocija.
Transhumanizam se, dakle, bavi mogućnošću poboljšanja čovjeka i njegovog stanja, rabeći u tu svrhu dostupne tehnologije, pri tome ne odbacujući tradicionalne oblike napredovanja poput ulaganja u obrazovanje ili u zdrav život da se isti produži i sl. Brzi znantveno-tehnološki razvoj zaista je čovjeku omogućio da bude iznimno aktivan kreator svog osobnog napretka. Više ne mora čekati prolazak eona i eona vremena da bi evolucija iznjedrila neku novu karakteristiku, nego koristeći znanstvene spoznaje na području neuroznanosti, nanotehnologije i umjetne inteligencije sam može kreirati gotovo trenutačni iskorak u novu fazu postojanja.
Ipak Bostrom vidi i tamnu stranu spektra na kojoj transhumanisti uočavaju opasnost zloporabe ovih tehnologija, čak do ugrožavanja opstanka čovječanstva. Traženje razumijevanja opasnosti i rad na sprječavanju katastrofa bitan je dio transhumanističke agende, zaključuje Bostrom.
S tim u vezi Lovro Furjanić u znanstvenom članku ‘Transhumanizam – filozofska osnova’ piše: „Uspostavljanje ravnoteže između odgovornog i sigurnog razvijanja i implementiranja tehnologije te dozvoljavanja slobodnog napretka jedna je od najvažnijih točki tenzije, bilo unutar transhumanističkog pokreta, bilo između transhumanista i njihovih kritičara.“3
Prema Bostromu snažan utjecaj na transhumanističku misao ima i Darwinovo djelo „Podrijetlo vrsta“. Nakon objavljivanja tog djela postala je sasvim prihvatljiva mogućnost da trenutno stanje ljudske vrste nije njen konačan razvojni oblik, već tek jedna od faza. Novi evolutivni proces temeljio bi se na namjernoj, a ne na prirodnoj selekciji, odnosno evolutivni produkt bi se dogodio trenutačno.
U tom svjetlu lako je razumjeti transhumanističko razmišljanje o ljudskoj prirodi. Prema Bostromu transhumanisti i na ljudsku prirodu gledaju kao na nedovršeni evolucijski proizvod koji se može preoblikovati na poželjne načine. Slično razmišlja filozof i futurist te još jedan istaknuti transhumanist Max More za kojega je ljudska priroda samo točka na evolucijskom putu, a mi možemo naučiti kako ju preraditi.
U gore spomenutom članku Furjanić donosi i razmišljanje, kako kaže, najistaknutijeg protivnika transhumanizma, Francisa Fukuyame koji je poznat po ideji tzv. Faktora X: kad uklonimo sve slučajne karakteristike neke osobe, ostaje temeljna ljudska kvaliteta koja je vrijedna izvjesnog minimalnog stupnja poštovanja (Faktor X). Fukuyamu brine što će se dogoditi s ljudskim dostojanstvom ako se ljudska priroda toliko promijeni da više ne posjeduje Faktor X iz kojega bi trebala proizlaziti temeljna ljudska prava. Odgovor transhumanista je jednostavan: etiku treba postaviti tako da po pitanju ljudskih prava osigura jednakost nepromijenjenim i promijenjenim ljudima, piše Furjanić, a potom navodi da je jedno od najvažnijih ishodišta transhumanizma vjera u vrijednost ljudskog života. To u praksi dovodi do potrage za tehnikama koje će ga maksimalno produžiti. Tako Bostrom tvrdi da transhumanizam drži da ljudi nisu potrošna roba i da je etički iznimno važno spašavanje/produžavanje života onima koji to žele. Ovaj aspekt transhumanizma posebno je otporan na kritiku, smatra Furjanić, jer je borba protiv produljenja života ujedno i borba protiv života pa je u većini etičkih sustava teško održiva u konzistentnoj formi.4
Bostrom smatra da je uz nadogradnju tjelesnih karakteristika potrebno unaprijediti i čovjekove intelektualne sposobnosti, posebno u kontekstu iznimno brzog razvoja umjetne inteligencije kojoj čovjek više ne može parirati. U tom smislu posebno važno mjesto u transhumanističkim promišljanjima zauzima filozofija uma jer se unutar tog okvira može govoriti o potencijalu i razvoju umjetne inteligencije, ali i o učitavanju ljudskog uma u računalo. Pritom treba imati na umu da transhumanisti nisu dualisti i da smatraju da um/kognitvni sustav neizbježno mora biti instanciran u nekoj fizičkoj formi. Sličnim tragom ide i Elon Musk, osnivač neurotehnološke kompanije Neuralink, kad tvrdi da ljudski mozak ne može parirati računalu u brzini obrađivanja podataka i procesiranja informacija pa rješenje vidi u povezivanju ljudskog mozga i računala čime bi čovjek nadišao urođena biološka ograničenja.
Zanimljivo je pitanje o odnosu transhumanizma i religije. Max More ističe da većina transhumanista nije religiozna, ali da postoje i religiozni koji kao takvi ne upadaju nužno u kontradikciju, dok Bostrom navodi da transhumanizam nije religija, ali da može ispuniti neke funkcije kojima su ljudi tradicionalno težili kroz religije. Međutim, transhumanisti teže ispunjenju svojih snova u ovom svijetu kroz racionalno razmišljanje, empirizam i kontinuiran općeljudski razvitak, a ne kroz nadnaravne moći ili božansku intervenciju, zaključuje on.5
Nikola Milanović, dipl. theol.
1 Usp. Lovro Furjanić, Transhumanizam – filozofska osnova, Filozofska istraživanja 158 god. 40 (2020) Sv. 2, str. 236.
2 Nick Bostorm, The Transhumanist FAQ, World Transhumanist Association, Version 2.1 (2003), str. 4.
3 Lovro Furjanić, isto, str. 237.
4 Usp. Lovro Furjanić, isto, str. 236.
5 Usp. Lovro Furjanić, isto, str. 236.
