Pred nama su dani kada se prisjećamo onih koji su umrli i više nisu s nama, a ostavili su značajan trag u našim životima. Ovo doba godine ponekad otvara zarasle rane kod sviju, a osobito kod djece pa je i vrijeme za promišljanje kako im pomoći nositi se s tim osjećajima.
Tugovanje je prirodni proces koji slijedi nakon uočenog gubitka, a to može biti gubitak osobe, ljubimca, neke materijalne stvari koja nam je važna i sl. Gubitak nije samo smrt, nego osjećaj koji može nastati i kada nekoga ostavimo ili netko ostavi nas, kada se preselimo u drugi grad, školu, radno mjesto itd.
Tugovanje kod djece odvija se na nešto drugačiji način koji ovisi o djetetu i njegovim osobinama ličnosti, njegovoj trenutnoj kronološkoj i mentalnoj dobi te sustavu podrške koju ima u okruženju. David Kessler posebno naglašava jednu važnu ideju: tuga nije znak slabosti, nego nastavak ljubavi. On kaže: “Tuga je ljubav koja nema kamo otići.” Zato cilj nije da dijete “prestane tugovati”, nego da nauči živjeti uz gubitak, a da odnos s osobom koju je izgubilo i dalje ima mjesto u njegovu životu kroz uspomene, priče, rituale i osjećaj povezanosti.
Atle Dyregrov, jedan od najvažnijih autora u području dječjeg tugovanja, naglašava kako djeci trebaju jasne, konkretne i dobno primjerene informacije, jer upravo nejasnoće i tajne često pojačavaju tjeskobu. Dijete ne treba čuti sve detalje, ali treba čuti istinu. To mu treba reći osoba kojoj dijete najviše vjeruje: roditelj, skrbnik ili drugi bliski odrasli. Dijete tada ne pamti samo riječi, nego i lice, glas, dodir i osjećaj je li ostalo samo ili je netko ostao uz njega.
Ako se dijete počne brinuti i za druge članove obitelji da će umrijeti, nikako mu nemojte govoriti da vi “nikada nećete umrijeti” jer znate da to nije istina. Dajte mu do znanja da ste dobro i da ste uz njega, da većina ljudi dugo živi i ostari uz svoju obitelj te da se nadate da ćete i vi isto tako moći kako biste što duže bili zajedno.
Kako pomoći djetetu koje tuguje?
- Koristite jasan i iskren jezik: Izbjegavajte usporedbe poput „zaspao je“ ili „otišao na put“ (što može izazvati strah od spavanja ili putovanja); recite jasno da je osoba umrla.
- Održavajte svakodnevnu rutinu: Poznata pravila i struktura dana djetetu vraćaju osjećaj sigurnosti i kontrole.
- Dopustite izražavanje emocija i igru: Igra je dječji način procesiranja stresa; nemojte braniti djetetu da se igra ili smije dok tuguje.
- Uključite ih u rituale: Omogućite djetetu da po želji sudjeluje u obredima oproštaja, ali ga nemojte prisiljavati.
Djeci je važno pružiti nadu, a ne lažne utjehe. Tako se dugoročno radi puno veći problem da se dijete, a kasnije odrasla osoba, boji gubitaka i ne shvaća da su isti neizbježan dio života što mu otežava ulaženje u proces tugovanja i prihvaćanje situacije. Budite iskreni, pokažite djeci emocije koje imate i vjerujte da oni to mogu izdržati.
Ako smatrate da niste sigurni kako razgovarati s djetetom o gubicima, potražite pomoć stručnjaka koji će razmotriti vašu situaciju i pomoći vam pripremiti dijete za suočavanje sa situacijom.
Svi ćemo se mnogo lakše suočiti s gubicima dragih ljudi ukoliko se vodimo riječima svete Majke Tereze: „Smrt je jednostavno nastavak života, prelazak u Božje naručje. To nije kraj, nego početak vječnog života u ljubavi.”
Nikolina Vugdelija, prof. pedagogije
Photo by Caleb Woods on Unsplash
