“Svi mi znamo odgovor zašto je Isus došao na svijet, svi mi znamo odgovor zašto baš u štalici i Betlehemu, znamo i što simboliziraju tri kralja, ali često nas muče pitanja kako se to utjelovljuje u našim životima, kako ta istina dobiva konkretno meso; ne trebaju nam naučeni odgovori niti ima smisla od onih propovijedi, poslanica i pisama koje već sada izrazitom lakoćom mogu zamijeniti tekstovi koje generira umjetna inteligencija kada joj se zadaju određeni parametri”, piše Ivo Džeba
Moj bivši kolega s fakulteta uoči jednog od ispita unaprijed je pripremio 30-ak opisnih odgovora koji su se najčešće pojavljivali kod jednog profesora. Naumio je već gotove odgovore podmetnuti kao da ih je pisao na ispitu, a ne kod kuće. Njegov jedini problem? Nije znao povezati pitanja i odgovore, pa je tako profesoru uručio savršeno točne odgovore na pitanja koja nisu bila postavljena i sukladno tome dobio negativnu ocjenu.
Ove anegdote sam se sjetio nakon što sam naišao na citat filozofa Erica Voegelina koji je zapisao: “Najveći problem današnjih kršćana nije u tome što nemaju ispravne odgovore. Problem je što su zaboravili pitanja na koja nude odgovore.” Moj nesretni kolega svojim je potezom savršeno utjelovio ono o čemu Voegelin govori, a što i osobno smatram jednim od najvećih problema koje Crkva danas ima.
Problem mi se posebno očituje u blagdansko vrijeme koje polako ostavljamo za sobom, kada čitamo toliko poruka, poslanica i propovijedi čelnih ljudi Crkve u Hrvatskoj dok govore o najdubljim istinama kršćanstva. Toliko riječi koje spominju Kristovu ljubav, utjelovljenje, silazak među nas, toliko ‘ispravnih odgovora’ na odnos Boga prema čovjeku, a opet izrečenih tako da mi se čini gotovo nemogućim da oni odgovaraju na temeljna pitanja ijednog čovjeka danas. Kao da postoji ogromna disonanca između, s jedne strane, čovjekove čežnje za govorom o Bogu i, s druge strane, odgovorom koji dobiva na svoju čežnju. Čovjek sluti da je sve što mu je rečeno posve točno, ali on time nije nikako zadovoljan, niti silazi do njegova srca. Najgore što se tada može dogoditi je da čovjek posumnja da, ako je tako, nešto nije u redu sa samim kršćanstvom, i bojim se da mnogi tako bivaju odgurnuti.
“Igranje na sigurno”, da se slučajno ne bi izašlo iz okvira onoga što smo već stotinama puta čuli u božićnim porukama i prigodnim propovijedima bez ikakvog konteksta ili barem pokušaja da se progovori o tjeskobama koje muče današnje ljude, ne šalje poruku utvrđenosti u istini nego osjećaja nelagode pred njom. Kada se ljudi osjećaju dobro u vezi s određenom stvari onda su kreativni, kao kuhari koji mogu mijenjati svoje recepte ovisno o gostima na večeri i ne moraju stalno gledati u kuharicu. Kristu je sve oko njega dobro došlo da ukaže na istinu, od ovce i vrapca do grožđa i ljiljana. Nije se morao strogo držati citata iz Starog zavjeta, dobro su mu došle i lokalne doskočice o liječniku koji bi trebao liječiti samoga sebe ili proroku koju nije bez časti doli u svom zavičaju.
No, nije riječ samo o tome da se bude vješt na riječima, ili spretan s usporedbama, nego da se donekle izloži vlastito srce kako bi vjernici u njemu mogli pronaći sličnosti sa sobom i odgovore na svoje tjeskobe. Pomalo je paradoksalno da od svih biskupa u našoj zemlji često upravo onaj koji bi po definiciji svog posla trebao biti “najdiplomatičniji” ili “najviše u rukavicama”, nuncij Lingua, često najlakše otvara srce u svojim propovijedima i dopušta vjernicima da zavire u njegova unutarnja stanja. Iskreno govoreći, teško da postoji učinkovitiji način kako bi se moglo približiti suvremenom čovjeku koji je često zatvoren u svoja četiri zida i opterećen osjećajem da nitko osim njega ne prolazi kroz određene probleme nego da se pred njega stane otvoreno i barem povremeno izloži i svoje osobne doživljaje.
Svi mi znamo odgovor zašto je Isus došao na svijet, svi mi znamo odgovor zašto baš u štalici i Betlehemu, znamo i što simboliziraju tri kralja, ali često nas muče pitanja kako se to utjelovljuje u našim životima, kako ta istina dobiva konkretno meso; ne trebaju nam naučeni odgovori niti ima smisla od onih propovijedi, poslanica i pisama koje već sada izrazitom lakoćom mogu zamijeniti tekstovi koje generira umjetna inteligencija kada joj se zadaju određeni parametri.
Problem davanja odgovora na pitanja koja nitko nije tražio ne tiče se samo vrha Crkve, nego sve više i periferije, samo što se ondje taj problem očituje drugačije, a za to su dobrim dijelom odgovorne društvene mreže i sve veći utjecaj gledanja na Crkvu kao na političku stranku u kojoj se lijevi i desni sukobljavaju. Zajedničko obilježje u oba slučaja je gubitak životnosti iz koje proistječe autentičan kršćanski govor i život, a zajednička posljedica toga je da evangelizacija kao temeljno kršćansko poslanje pada u drugi plan, jer niti će ikoga oduševiti hladna božićna poruka niti će ikoga Bogu privući vruća rasprava o tome je li nekog političara u Americi trebalo ili nije trebalo pripustiti pričesti.
Govoreći o temi odgovora na pitanja koja nitko nije postavio, odmah na um pada Knjiga o Jobu i jedna od njezinih temeljnih poruka. Jobovi prijatelji, koji su se okupili oko njega da ga tješe u njegovim tjeskobama, gotovo da su preslika svih naših katoličkih nabrajanja a da se nikada ne zaustavimo i zapitamo od čega čovjek koji je pred nama pati. Dijaloška dimenzija potpuno izostaje. Jobovi prijatelji bili su savršeni apologeti, i sve što su izgovorili bila je savršena obrana Božje pravednosti. Čini se da u njihovim odgovorima nije bilo ničeg teoretski pogrešnog, kao ni u božićnim porukama, a ipak su rasrdili Boga i on ih je poštedio samo zbog Joba koji je pred Bogom iskreno iznosio svoju parnicu.
Pa i kada pogledamo Psalme, nećemo u njima naći samo hvalospjeve, nego i tužaljke, pa i uzdahe poput “Bože moj, zašto si me ostavio?”. Sve su to vapaji koji su proizašli iz dubine srdaca autora koji su ih proživjeli i svoje srce prelijevali u stihove. Psalmi nisu preživjeli samo zbog svoje umjetničke vrijednosti, već i zbog toga što su se ljudi s njima mogli poistovjetiti. Hoće li naše “prikladne” propovijedi izdržati test vremena? Hoće li itko u našim crkveno-političkim raspravama pronaći Boga danas ili za deset godina? Ako je odgovor na oba pitanja negativan, postavlja se pitanje koji je njihov smisao, osim što očituju našu tromost i dokonost.
Sve mi se ovo čine kao pitanja o kojima velika većina vjernika ima vrlo slično mišljenje poput ovoga koje sam izložio, ali se ono uglavnom izgovara stidljivo. Ljudi se ne žale zbog beživotnih propovijedi i besmislenih rasprava, nego samo polako prestanu dolaziti na misu ili se kretati u “crkvenim krugovima” a da se nikome ne jave. Tada ih zavedemo u negativnu statistiku, izrazimo žaljenje što puk “pod utjecajem zloga svijeta” odlazi od Boga, i operemo ruke od onih koji su došli sa srcem koje je tražilo Boga, a mi smo mu put do njega zapriječili.
Naš trenutni odnos prema ljudima željnim autentičnog govora o Bogu za nas bi se mogao pokazati prilično opasnim, jer Isus je jasno govorio kako će nam suditi prema tome kako smo se odnosili prema najmanjima od njegove braće: Bijah gladan i ne dadoste mi jesti, žedan i ne napojiste me, bijah gol i ne zaogrnuste me… Sve mi se više čini da bi ovome nizu u današnje vrijeme dodao i prigovor koji bi mogao zvučati poput: Došao sam s pitanjima, ali nisam pronašao odgovora.
Izvor: Ivo Džeba – Bitno.net