Već u prvim vjeronaučnim predavanjima o sakramentima tumači se kako se oni sastoje od materije i forme. Što to znači? Poznata je izreka sv. Augustina: Accedit verbum ad elementum et fit sacramentum (kad se spoje riječ i tvar nastaje sakrament). Sakrament je zapravo bogoslužni čin popraćen riječima koje taj čin, odnosno gestu, definiraju! Bît je dakle sakramenta da je u njemu ujedinjena riječ molitve Crkve sa činom službenika! A zašto je sakrament tako sastavljen? Prije smo vidjeli kako se radi o dva bitna elementa ljudskog djelovanja. Riječ određuje radnju, daje joj značenje i očituje precizan smisao. Riječ u sakramentu (na primjer: ja te krstim …; … ja te odrješujem od grijeha tvojih; …neka te Gospodin oslobođena od grijeha spasi i milostivo pridigne; … ja te uzimam za svoga muža /ženu) označuje da taj čin simbolizira nadnaravnu zbilju koja se u njemu događa snagom Kristove prisutnosti u Duhu Svetomu.
Budući da se radi o činu Crkve u kojemu je djelatno prisutan Krist, ali na ljudski način i po ljudskom djelovanju, nužno je da taj čin bude i voljni čin. Stoga je za valjanost podjeljivanja svakog sakramenta nužna nakana (volja) službenika. Idealno bi bilo kad bi i sam djelitelj sakramenta bio u stanju milosti. Ipak, upravo stoga što se radi o ljudskom činu, nužno je utvrditi donju granicu, tj. minimum ispod kojega se taj čin ne može smatrati činom Crkve. Taj minimum je volja da djelitelj želi učiniti ono što čini Crkva. Razborita je pretpostavka da netko nešto hoće samim tim što to i čini. Stoga i Crkva drži da je za valjanost sakramenata redovito dovoljna unutarnja nakana djelitelja.
A što je s primateljem? Jasno je da nitko protiv svoje volje ne može primiti sakramente, odnosno da je potrebna barem uključna nakana, odnosno otvorenost Božjoj milosti! Ovdje se javlja pitanje smisla krštenja djece, kao i podjeljivanja drugih sakramenata onima koje možemo izjednačiti s djecom. Krštenje djece ima smisla kao ucjepljenje u spasenjsko zajedništvo s Kristom i kao dar po kojemu mogu odgovoriti na Božju ljubav. Nije to čin ograničenja, kako neki tvrde, nego čin obogaćenja, i to ničim drugim do Božjom ljubavlju. A kad dijete odraste i bude sposobno samo će dati svoj osobni pristanak na tu darovanu ljubav.
Postavili smo pitanje koristi od sakramenata. Oni mogu biti korisni jedino ako je u njima djelotvoran Bog. Inače ostaju zgodne, možda antropološki prikladno složene, ali na nadnaravnoj, milosnoj razini beskorisne radnje. A da je u sakramentima djelotvoran Bog, zaključujemo po Kristovu djelovanju, odnosno po njegovoj volji da ustanovi sakramente kao učinkovite znakove milosti. Krist je svoju volju, s obzirom na sakramente, izrazio na različite načine. Ipak, ako pogledamo evanđelja i ostale novozavjetne tekstove, posve lako možemo otkriti Kristovu ustanoviteljsku volju i uočiti kako svaki sakrament ima svoj temelj, a opis sakramentalne prakse Crkve nalazimo već u apostolsko doba.
Kroz povijesti Crkve događale su se obredne prilagodbe pojedinih sakramenata, promjene bilo riječi bilo činâ (koje su bile nužne da se adekvatnije izrazi i simbolizira sadržaj), ali one ni u kom slučaju ne diraju samu bît sakramenata, to jest da u njima učinkovito djeluje sam Krist. Budući da se sakramenti u punini ostvaruju onda kad se s Kristom susretnemo, u Crkvi i po Crkvi, tako im je i učinak dvostruk: u odnosu prema Bogu i u odnosu prema Crkvi. Prvi učinak i polazište svih sakramenata je novi odnos s Bogom, koji je u teologiji opisan kao sakramentalni biljeg, a uspostavlja se ucjepljenjem u tijelo Kristovo, to jest pridruženjem Crkvi, zajednici spasenja i eshatološkom narodu Božjem. Taj je novi odnos poput pečata, neizbrisiv. On je ujedno i znak novog dostojanstva djeteta Božjeg, što označuje stvarno posvećenje. Sveti Toma Akvinski ga je opisao slikom znaka po kojem je vidljivo da smo suobličeni Kristu, koji nas čini raspoloživim za primanje milosti i po kojem se razlikujemo od onih koji nisu u takvom odnosu s Bogom.
Tri su sakramenta koji daju biljeg: krštenje (novi odnos božanskog sinovstva); potvrda (novo poslanje svjedočenja za Krista) i sveti red (poslanje apostolskog služenja u ime Kristovo u zajednici Crkve). Odnos između ova tri sakramenta jest kao između stepenica na stepeništu. Bez prve stepenice ne može se popeti na drugu, bez druge na treću. Realno su različite, ali su u uskom međusobnom (usavršavajućem) odnosu. Zato se i kaže da su sva tri biljega znak svećeničkog dostojanstva: prva dva općeg ili krsnog i krizmanog, a treći službeničkog ili ministerijalnog svećeništva.
Drugi učinak sakramenta, ne po redu kojim se prima niti po važnosti, nego po našem slijedu izlaganja je sakramentalna milost. A što je to milost? Po kršćanskom personalističkom shvaćanju milost nije drugo do li događaj osobnog susreta s Bogom u kojem je sam Bog darovatelj i dar a čovjek primatelj (što ne znači da je pasivan). Milost je događaj po kojem u snazi Duha Svetoga postajemo sinovi u Sinu na slavu Boga Oca. Milost je, možemo reći, dar novoga života u Duhu Svetom. Ovaj milosni život može se izraziti kroz tri vida: oslobođenje od grijeha i život u slobodi djece Božje (usp. 1 Iv 3,5-15); dar božanskog života (po kojem možemo postati dionici života vječnog (usp. Gal 4,4-7; Rim 8, 15-17); zajedništvo s Bogom i braćom u jednom Duhu (usp. Ef 2, 14-18). Milost stvara novi vertikalni i horizontalni odnos, to jest s Bogom i s ljudima.
Milost koju primamo u sakramentima je konkretno usmjerena prema svrsi dotičnog sakramenta. To je susret s Bogom u vidljivom činu, u kojem nas Bog preporađa (krštenje); šalje (potvrda); čini dionicima svojega otajstvenog života (euharistija); oslobađa od grijeha (pomirenje); jača (bolesničko poma- zanje); posvećuje za služenje (sveti red) ili čini zajedničarima svoje ljubavi (ženidba). To Božje milosno darivanje zahtjeva ljudsku suradnju. Ne radi se samo o bliskosti podjeljivanja milosti i konkretne situacije u fizičkom i vremenskom smislu, nego ponajprije o cjelovitom, životnom odgovoru osobe na Božji milosni dar.
Sve ovo, dosad rečeno, moglo bi biti dovoljno da se razumije značaj sakramenata za osobno spasenje. Ipak, ako je Božje spasenje osloboditeljski događaj (a sakramenti su bitno spasenjski čini), ne bi li trebali imati i spasenjski učinak na planu povijesti? Crkva naime vjeruje “da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti” (GS 10), a taj je isti Krist djelotvorno prisutan u sakramentima Crkve. Kroz povijest Crkve i teologije često su se javljale dvije napasti isključivosti, da se spasenje i milost potpuno odvoje od ovozemnosti ili da se svedu na jedan oblik ostvarenja ovozemaljskog oslobođenja. Ispravno kršćansko gledanje nije isključivo niti smije zanemariti bilo koju od ovih dimenzija. Slavljenje sakramenata ne može biti odijeljeno od povijesne zauzetosti kršćanina za ovaj svijet. Sakramenti su egzistencijalni tek onda kad usred zemaljskih nevolja postaju objektivni temelj blažene nade, to jest eshatološkog zajedništva s Kristom u kraljevstvu nebeskom.
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora prof. dr. sc. Ante Mateljana iz djela “O sakramentima”.
