Svaki kliktaj mi ispunja srce radošću!
I sad bi, evo, zakliktala na sav glas
ali ne volim da mi se čude ljudi,
mada se i ne bi trebali čuditi!
Sjećam se, Sinko moj, starog Zaharije
tvojega rođaka po krvi,
koji mi je u šali govorio:
Ne moli Boga da ti pokaže put,
jer će ti on zasigurno pokazati najteži.
Tih sam se riječi prisjećala gledajući Ivana
i slušajući o njegovu poslanju.
Te su se riječi probudile i zazeble me
kad si mi, Sinko moj, i sam potresen,
donio vijest o Ivanovoj smrti!
Ali sad, nakon tvojega puta, znam:
I najteži put je najlakši
ako ga upravljaju koraci ljubavi.
Pitali su me: Marijo,
kako to da si uvijek radosna?
Tebi kao da cvjetaju ruže,
a svi znamo da nije tako!
Pa ipak, ti pjevaš!
Sinko moj, i danas osjećam
da sam na putu uzbrditom, trnovitom,
pa isto ne mogu a da ne zapjevam,
makar malo, ispod glasa!
Riječi mi dolaze same
preobražavajući se uvijek u molitvu,
a melodija kao da je oduvijek
prisutna u meni.
Teško ti je gledati žalosne ljude,
a kako li je tek njima…
Znam da si ljudima želio donijeti radost!
Žalost se pobjeđuje samo onom radošću
što izvire iz vjere
kojoj je i nemoguće sasvim razumljivo!
Eto, zato moj duh klikće i danas,
kao i prvoga dana!
Ako sam povedena putem križa,
obradovana sam i uskrsnućem!
Pa kako da svaki dan ne zapjevam
pjesmu novu
Bogu, Spasitelju mojemu…
Ponekad kažem Ivanu:
Ivane moj, zapjevajmo pjesmu spasenja!
Osjetit ćeš kako će se glasu tvojemu
pridružiti ptice, i trave i vjetar,
pa i same zrake sunca.
I s njima zajedno
klikće duh moj
u Bogu Spasitelju mojemu!
prof. dr. sc. Ante Mateljan,
S puta ljubavi 1, CUS, Split, 2003., str. 13.- 14.
