U cik proljetne zore do pet se penjalo žena
Vrleti strmoga brda.
Sklenicu nosile one mirisa, platno i mirhu.
U srcu prtile žalost ko kamen i nosile suzu
U tužnome oku.
Zborila Marija, l’jepa grešnica, kojoj u grudi
Na pepelu divljijeh strasti tinjala nova je vatra
Prečiste ljubavi: „Seke, suton je bio,
Kada ga sretoh na drumu što k Magdalu vodi.
Pred njim na koljena padoh, i moja su usta
Dotakla tada se skuta njegove halje.
On je položio ruku na glavu moju.
Bijaše sutonsko doba. – O, ovaj mir, ovaj pokoj,
Što otad u mome je srcu!
Što reče, kazati ne znam, al kanuo melem
U sve mi rane.
A sada leži u grobu
Onaj, koji je luto po jezera žalu,
Onaj, koji je išo galilejskim selima tihim
O dobroj zboreć nam v’jesti.“
Betanijska mlađana tada Marija, kojoj su vlasi
Vonjale mirisom, reče: „O lijepi dani,
Kada bi Rabi u našem dvorištu sjaho!
Kada bi pod smokvom sio i gledao s one visine
Daleki Jordan!
Ja sam ga čekala kao što djevojka ženika čeka
S malenim žiškom.
Ja sam mu mazala noge, trla ih kosama svojim.
Ja sam ga sl’jedila, kad bi
Prošo kroz usjeve veleć: Ta vi ste umorni,
Jaram je lagano breme!
Uplela prste sam svoje u njegovu kosu,
I oni vonjaju otad, ko što mi miriše i pram.
A sada leži u grobu.
Međ vlasima krv se već zgruša, krvava pjena
Usne mu ruži. – Ja hoću da prame pogladim one
I kosu razdvojim dugu nad njegovim čelom,
I suzom lice mu mijem!“
A Ivana, Huze družica vjerna,
Kojoj su dojke osmero krepke već dojile djece,
Protuži: „Zvao je k sebi dječicu moju
U Kafarnaumu. – Dugo gledahu djetinje oči
U ono lice. Ćutjela sva su njegovu ljubav.
Ko da su znala, kako im velju utjehu sprema
Za crne dane života.
Došao uvijek on bi u naše dvore
Praćen dječijom vikom, nalik na jaganjca izmeđ
Ljiljana. – Majke su k njemu vodile djecu,
Nosile od srca porod da postavi ruke
Na glave malene. Reče: Nek srce i vama bude
Ko ono u djece ove! – A djeca su finike brala,
Kuda bi prošao Rabi.“
Pričala Saloma, dobrog Zabdije žena:
„ Ja ga se djeteta sjećam, kad je u Nazaret-selu
Grabio vodu na zdencu.
Vodila majka je njega u proljetne dane
Davidov u grad po drumu što vodi onuda, gdje se
Svetišta Betelska vide.
Uoči dolaska mi smo u dolu noćivali usku,
Gdje voda s pećina ide i mrmori tužno,
Ko da se nad nekim jada.
Plačevne doline one možda su žamori lili
Nemirne slutnje u djetinje srce.
U zoru zidovi gradski u krilo primahu svoje
Buduću žrtvu. – Ja ga se sjećam,
Kada je kobnoga grada još malen na vratima stajo.
Kasnije dočeka tu ga vjernika mnoštvo
Pružajuć palmine grane, hozana! Kličući. – Seke,
U meni će srce pući, kada ga ugledam mrtva
U kamenom grobu.“
Prozbori Suzana, vita ženskinja garave puti:
„Zeleni i jedri sveđ su, a rodni i u starosti
Svi što su zasađeni u njegovu domu!
Kada se umnože brige, i srce drveni naše,
Razgovaraju dušu utjehe njegove; noga
Ne kleca, ne dršće ruka. – Kad bi nam banuo na prag
Rasli su dvorovi naši.
A sad razvališe plote, podgrizao vepar ih gorski.
Kamenje padat će u vrt što na dnu srca ga nama
Njegova posadi riječ.
Muževi tjerat će opet sa trpeze ženu.
Iznova breme će pasti na ova ramena.
Mrtav je, ukočen onaj koji nam proreko sretno
Kraljevstvo: – u njem će žena biti ko rodna
Loza sred vrta, a rod joj ko masline grane
Okolo bogata stola, – u njemu tko s lelekom sije
Uz pjesmu žanje.“
Tako su tužile žene penjuć se vrletnom stranom
U rani proljetni dan.
Gore, na kamenu grobu, s očima nalik na munju,
S od’jelom b’jelim ko snijeg, najveće pobjede vjesnik,
Čekao nebeski anđel.
Vladimir Nazor, “Ja vjerujem”, Poezija religioznog sadržaja, Zagreb, 2014., str. 60.-62.
Priredio: Nedjeljko Mihanović
