Povodom Međunarodnog dana priziva savjesti, u Splitu je 16. svibnja u organizaciji Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva (HKLD) i Katoličkog bogoslovnog fakulteta (KBF) Sveučilišta u Splitu održan znanstveno-stručni skup „Reproduktivna etika i antropologija (ne)plodnosti: znanstveni, bioetički i teološki obzori“.
Sudionike je uime organizatora pozdravio i uvodnim izlaganjem skup otvorio prof. dr. sc. don Ivan Bodrožić, prodekan za znanost KBF-a u Splitu, istovremeno i duhovnik HKLD-a. Istaknuo je važnost organiziranja ovakvog skupa upravo u vremenu kada se pitanja plodnosti, roditeljstva i tehnološke kontrole života nalaze u središtu znanstvenih, društvenih i moralnih rasprava.
Stoga su organizatori pozvali interdisciplinarni tim predavača iz područja medicine, prava, teologije i bioetike kako bi se iz različitih perspektiva razmotrili profesionalni i etički izazovi povezani s neplodnošću, medicinski pomognutom oplodnjom, zaštitom života u začetku, rodnom ideologijom, ali i društvenim posljedicama već usvojenih suvremenih medicinskih postupaka.
Skup je bio podijeljen u tri sesije.
Prvu sesiju otvorila je doc. dr. sc. s. Miljenka Grgić s Katedre Svetog pisma Starog zavjeta na KBF-u u Splitu. Ona je u svom izlaganju prikazala razvoj biblijske misli o plodnosti i neplodnosti, pri čemu najstariji i najrašireniji misaoni okvir plodnost prikazuje u pozitivnom, a neplodnost u negativnom kontekstu. Takav je pogled osobito izražen u biblijskoj prapovijesti i u tekstovima koje je oblikovala tradicionalna izraelska mudrost. Drugo izlaganje „Neplodnost danas iz perspektive liječnika“ održao je dr. sc. Stipe Dumančić, ginekolog s Klinike za ženske bolesti i porode KBC Split, koje je priredio u koautorstvu s prof. dr. sc. Jelenom Marušić s Katedre za ginekologiju i porodništvo Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Oni su iznijeli podatak da se danas u Hrvatskoj svaki šesti par suočava s problemom neplodnosti, a da bi kroz idućih deset godina udio neplodnih parova mogao narasti i na 30 %. Uzroci neplodnosti podjednako su zastupljeni kod muškaraca i žena, a osim zdravstvenih uzroka neplodnosti značajno doprinose i neki socijalni čimbenici, poput odgađanja rađanja u dob iza 35. godine života, zagađenja okoliša, zračenje i druge „blagodati“ modernog doba. Važan doprinos u borbi protiv neplodnosti imaju prevencija neplodnosti edukacijom mladih o štetnim čimbenicima za reprodukciju te rano otkrivanje i liječenje bolesti koje umanjuju plodnost. U 30 % slučajeva neplodnost se može liječiti konzervativnim metodama ili operativnim zahvatima, a 70 % uzroka zahtijeva liječenje metodama pomognute oplodnje.
U trećem izlaganju „Restorativna reproduktivna medicina kao alternativa medicinski pomognutoj oplodnji“ prim. dr. Boris Ujević s Odjela za humanu reprodukciju i endokrinologiju Kliničke bolnice Sveti Duh, inače član Upravnog odbora HKLD-a, istaknuo je da neplodnost nije dijagnoza već posljedica više neprepoznatih, podležećih bolesti. Općeprihvaćeni pristup liječenja neplodnosti medicinski pomognutom oplodnjom pristupa neplodnosti kao tehničkom izazovu da se premosti nefunkcionalan proces. To jasnije od njenog hrvatskog termina potvrđuje engleski termin assisted reproductive technology koji naglašava ključnu ulogu tehnologije u postupku liječenja neplodnosti. Nedostatak medicinski pomognute oplodnje je i taj što je ona fokusirana samo na čimbenike koji negativno djeluju na uspješnost in vitro fertilizacije jer se ne pokušavaju otkriti i liječiti pravi uzroci neplodnosti. Stoga je prim. Ujević istaknuo da je restorativna reproduktivna medicina i profesionalno i etički prihvatljiviji pristup reproduktivnoj medicini, koji je uz to znanstveno utemeljen, a usmjeren je na pacijenta. Ovaj pristup poštuje integritet ljudske osobe te pravo žena i muškaraca na pristup reproduktivnoj zdravstvenoj skrbi koja poštuje njihovo pravo razumijevanja i zajedničkog upravljanja vlastite plodnosti, uz odgovarajuću medicinsku pomoć. Krajnji cilj restorativne reproduktivne medicine nije trudnoća, nego zdrava obitelj.
U drugoj sesiji, Lorena Šamal, mag. med. techn., s Klinike za pedijatriju KBC Zagreb osvrnula se na postabortivni sindrom nakon neuspjelih pokušaja medicinski pomognute oplodnje. Budući je stopa neuspješnosti nekih postupaka medicinski pomognute oplodnje velika, što rezultira čestim gubitkom implantiranih ili kriokonzerviranih embrija, učestala je i pojava postabortivnog sindroma, kojem izostaje dijagnostička prepoznatost, a samim tim i odgovarajuća podrška. Postabortivni sindrom predstavlja kompleksno psihološko, emocionalno i duhovno stanje koje se pojavljuje u žena nakon spontanih ili induciranih pobačaja te neuspjelih pokušaja medicinski pomognute oplodnje. Ove žene često nemaju pristup odgovarajućoj psihološkoj i duhovnoj podršci zbog nedostatka specijaliziranih bioetičkih savjetovališta, dostupnih psihoterapijskih intervencija i integriranih medicinskih pristupa u ginekološkim ordinacijama. Društvena stigmatizacija, osjećaj osobne krivnje i samopreispitivanje dodatno otežavaju položaj žena zbog čega je još više apsurdna činjenica da ovaj sindrom još uvijek nije prepoznat kao klinički entitet te nije uvršten u međunarodnu klasifikaciju bolesti.
U izlaganju „Billingsova ovulacijska metoda – metoda samopraćenja u službi prevencije, dijagnostike i liječenja neplodnosti“ izv. prof. dr. sc. Marija Ćurlin s Medicinskog fakulteta Hrvatskog katoličkog sveučilišta opisala je osnove Billingsove ovulacijske metode prirodnog planiranja obitelji koja se već 70 godina uspješno primjenjuje zbog svoje jednostavnosti i pouzdanosti, jasno obrazložene znanstvene podloge i usklađenosti s učenjem Katoličke Crkve o ljudskoj spolnosti. Katolički parovi često ju smatraju „prirodnom i moralno prihvatljivom“ metodom liječenja neplodnosti, iako ona u osnovi to nije. Međutim, primjena Billingsove metode u ovom slučaju razvija svijest o ženskom zdravlju koja može pridonijeti prevenciji neplodnosti, što ženama daje osjećaj samosvijesti, sigurnosti i kontrole nad vlastitim tijelom te tako unaprjeđuje njihovo tjelesno i duševno zdravlje, a time i sposobnost da jednog dana postanu zdrave trudnice i majke.
Pravnu regulaciju medicinski pomognute oplodnje u Hrvatskoj i pojedinim europskim zemljama u svom izlaganju opisala je doc. dr. sc. Nevena Aljinović sa Sveučilišnog odjela za forenzične znanosti Sveučilišta u Splitu. Ona je upozorila da je zahvaljujući suvremenim znanstveno-biomedicinskim dosezima, napose u području medicinski pomognute oplodnje, ostvarivanje roditeljstva postalo moguće ne samo za neplodne parove, već i za pojedince koji zbog bioloških ili inih okolnosti tradicionalnim putem ne mogu ostvariti roditeljstvo. Međutim, unatoč nespornim blagodatima koje medicinska dostignuća donose, nisu bezrazložne bojazni u pogledu mogućnosti manipulacije prilikom provođenja postupaka medicinski pomognute oplodnje, kao npr. odabira spola djeteta, kloniranja ljudskog bića ili korištenja usluge surogat-majčinstva koje se kosi s konceptom tradicionalne obitelji i podriva (neoborivu) pravnu paradigmu da je majka djeteta žena koja ga je rodila. Iz navedenog je razloga surogat-majčinstvo u mnogim europskim zemljama neprihvatljivo i zakonom zabranjeno, ali su na vrlo različite načine regulirani postupci medicinski pomognute oplodnje i drugih oblika liječenja neplodnosti, što stvara dodatni nered u razumijevanju ispravnosti i prihvatljivosti pojedinih oblika liječenja neplodnosti.
Treću sesiju otvorio je doc. dr. sc. Boris Bačić s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu koji je u predavanju „Rodna ideologija, MPO i genomska hibridizacija – dva lica eugenike?“ uputio na ideološke i tehnološke izazove suvremene reproduktivne medicine kroz dvije povezane dimenzije: koncept rodne ideologije u kontekstu pristupa medicinski pomognutoj oplodnji te napredne tehnike genomske hibridizacije embrija koje otvaraju nove horizonte eugeničkih praksi. Pojam rodne ideologije, koja podrazumijeva razdvajanje biološkog spola i društveno konstruiranog roda, sve češće stavlja naglasak na samoodređenje identiteta, dok se biološki čimbenici sve više relativiziraju. U tom svjetlu raspravlja se o mogućim utjecajima takvih promjena na pristup liječenju neplodnosti gdje postupci poput intrauterine inseminacije, in vitro oplodnje i intracitoplazmatske injekcije spermija postaju ne samo medicinska intervencija, već i prostor ideološke borbe za redefiniranje uloge majke, oca i djeteta. Kroz primjere recentnih eksperimenata u Japanu, Kini i SAD-u, doc. Bačić je uputio na pokušaje stvaranja zametaka od istospolnih roditelja, ili genetski modificirane djece otporne na određene bolesti, čime se prelazi iz sfere terapijskog u potencijalno eugeničko područje.
Doc. dr. sc. Damir Šehić, svećenik Zadarske nadbiskupije i docent na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, kao i suradnik KBF-a u Splitu, održao je predavanje „Zametak između nade i tržišta: bioetička dilema pohrane i selekcije embrija u postupcima pomognute oplodnje“. U svjetlu medicinski pomognute oplodnje, uputio je na ključno pitanje: ostaje li zametak shvaćen kao osoba od trenutka začeća ili postaje objekt tehnološke manipulacije i tržišne logike? Suočeni s praksama stvaranja višestrukih zametaka, njihovim zamrzavanjem, selekcijom prema genetskim svojstvima te često dugotrajnom ili trajnom pohranom, ušli smo u prostor dubokih bioetičkih dvojbi i antropoloških pitanja. Teološka tradicija Crkve, u kontinuitetu s naravnim moralnim zakonom, svjedoči kako ljudski život nosi neotuđivo dostojanstvo koje nije uvjetovano razinom razvoja, funkcionalnošću ili korisnošću. Zametak nije tek „potencijalna osoba“, već konkretna ljudska egzistencija pozvana na ispunjenje osobnog odnosa s Bogom. U tom smislu, Crkva poziva na budnost savjesti pred tehnikama koje, iako medicinski sofisticirane, mogu zanemariti temeljno pravo na život i poštovanje ljudske osobe. U svjetlu dokumenata Donum vitae i Dignitas personae, crkveno učiteljstvo poziva na razboritu i vjerodostojnu prisutnost u bioetičkom dijalogu, gdje tehnološki napredak ne smije biti oslobođen moralne odgovornosti. Teološka misao, oslonjena na otajstvo utjelovljenja i neizmjerne vrijednosti svakog ljudskog života, pozvana je svjedočiti istinu o čovjeku i njegovu pozivu na život, ne kao proizvod, nego kao dar.
O bioetičkim kontroverzama reproduktivne medicine i prenatalnog razvojnog stadija govorile su u svom izlaganju koautorice prof. dr. sc. Suzana Vuletić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu i doc. prim. dr. sc. Ružica Palić Kramarić, dr. med. s KBC i Medicinskog fakulteta u Osijeku. Permisivnost životnog omalovažavanja embrija u suvremenom se društvu tumači različitim tezama progresivne humanizacije kojima se osporava njegov pravni, biološki i moralni status da bi se njime moglo nekažnjeno raspolagati i biomedicinski manipulirati. Progresivni razvoj medicinske tehnologije i reproduktivne medicine omogućili su invazivne intervencije u prenatalni razvoj: interceptivnim i kontragestativnim farmakološkim pobačajem, invazivnim tehnikama prenatalne i predimplantacijske dijagnostike, varijacijama pomognute prokreacije, genetičkim inženjeringom, manipulacijama terapeutskog kloniranja embrionalnim matičnim stanicama te raznovrsnim eksperimentalnim istraživanjima. Kako bi se pred svim ovim medicinskim kontroverzama zaštitio ontološki status embrija, njegovo dostojanstvo, svetost i nepovredivost kao ljudskoga bića, potrebno je bioetički i moralno osvješćivati suvremeno društvo o temeljnim postulatima i etičkim imperativima, isticati neosporive biološke argumente i pravno-obvezujuće dokumente kako se ne bi upalo u ideološke, pragmatične i instrumentalizirajuće zamke obezvrjeđivanja statusa ljudskog embrija.
Sudionici ovog skupa imali su priliku poslušati izlaganja istaknutih stručnjaka, sudjelovati u raspravama te produbiti razumijevanje složenih etičkih i antropoloških pitanja vezanih uz ljudsku plodnost i dostojanstvo života. Predsjednik HKLD-a izv. prof. dr. sc. Rok Čivljak, dr. med., u zaključku skupa je zahvalio predavačima na njihovim izvanrednim izlaganjima kojima su okupljenim sudionicima uspjeli pojasniti mnoge nejasnoće te profesionalne i etičke dileme iz područja reproduktivne medicine. Prof. Čivljak je na primjeru reproduktivne medicine uputio na općeprisutni problem pritisaka na medicinsku struku kojoj se kao obveza nameću mnogi postupci koji jesu stručno i znanstveno mogući, ali su etički neprihvatljivi i nedopustivi. Osobito je veliki problem neujednačeno europsko zakonodavstvo, iz kojega proizlazi i dio hrvatskoga zakonodavstva, koje neke medicinske postupke ili uopće ne regulira ili ih loše regulira, a iz čega proizlazi nedopustivi pravni pritisak na liječnike i druge medicinske djelatnike koji se i zbog toga ponekad opravdano pozivaju na svoje pravo priziva savjesti. Prof. dr. sc. Ivica Grković, dopredsjednik HKLD-a i jedan od suorganizatora skupa, predložio je da se u medicinu, uz pojam medicine zasnovane na dokazima (EBM, od engl. evidence-based medicine) uvede i pojam etičke medicine zasnovane na dokazima (EEBM, od engl. ethical evidence-based medicine) čija bi primjena unaprijedila zdravstvenu struku i podigla razinu etičnosti suvremene liječničke profesije.
Izvor: SMN i IKA
