Roditelji se čude.
I tuguju: Sve smo im dali.
Vremena, mi trebamo vremena.
Mi trebamo Sunce koje se nama okreće i određuje naše dane i noći, naše zime i ljeta, naš život.
Dopustimo noći da prođe.
Dopustimo travi da naraste.
Dopustimo plodu da dozrije.
Dopustimo riječi da ne bude odmah shvaćena.
Dopusti bližnjemu da se ne mora odmah promijeniti.
Dopusti nekome da se najprije pomiri sa sobom i svojim karakterom i svojom gorčinom.
Ne očekuj da ti se prijatelj odmah obrati.
Evanđelje brzinu pravih promjena ne uspoređuje čak ni sa najsporijim životinjama poput puža ili kornjače.
Isus svoje ohrabruje rastom biljke i sporošću mladice.
Ovo nije pitanje obične strpljivosti i čekanja: Valjda će nešto biti.
Ovo je pitanje rasta u povjerenju u prokušane metode.
Sakramente se lako primi, ali vjera polako raste.
I baš zato smijemo pitati, ispitivati i tražiti najbolje putove.
Kako se čovjek može ponovno roditi, kad je već zastario, pitao je Nikodem.
Može, reče Isus.
Svaki odgoj je poučavanje, upoznavanje potreba, želja i mogućnosti – nanovo rađanje.
Zato postoje škole.
Svi bi rado odmah:
uspješne pojedince,
skladne razrede,
sjednice bez problema,
župe bez sablazni,
politiku bez korupcije,
obitelji iz snova.
Ono što je svršeno ne treba popravka.
Bogu hvala za svijest grešnosti i nedovršenosti.
Ne možemo sve ni razumjeti.
Ne moramo ni sve znati.
Lijepo je i zašutjeti, šutjeti i pokloniti se pred otajstvom.
Kad bi sve jezike govorili ne bismo mogli izreći ljubav.
Ante Vranković
Photo by Todd Jiang on Unsplash
