Kao molitva k nebu uzdignuta
U kišno jutro kasnoga ljeta s valom se uvis propinje sreća, slobodno leti, žuborom pjeva, k'o ptica s daleka puta, k nebu uzdignuta. Rasplićem misli, kroz uspomene, na gorama visokim postavljene. Čudesni vjetar nježno me prene, protrese moja sanjiva jedra dodirom blagim, mirisom pijeska, šuštanjem lišća, žamorom pučinskih zvonika. Iz crkve na stijeni, odjekom smjernim, odzvanja širom: „Zdravo, Marijo“! Ta zvonjava slatka, prepuna blaga, nemir utrne, grijehe odagna. Treperi srce, treperi ljubav čvrsta k'o nada u zavjetu svetih Otaca. I val taj sretni vraća se
