U biblijskom kontekstu, magarica ili magarac često simboliziraju tijelo. Kako je potrebno pobrinuti se za svoje tijelo, lijepo nam poručuje priča o Bileamu i njegovoj magarici (Br 22, 21-35). Iako je to potrebno činiti kroz cijelu godinu, približavanje mjesecima, koji su bar formalno namijenjeni i odmaranju, nudi nam još više izazova za brigu o našem tijelu.
Sudeći prema biblijskoj priči, Bileam je pomalo neoprezno otišao na put sa svojom magaricom (tijelom), koja mu je dotad vjerno služila (služilo). Kad magarica opazi anđela Jahvina kako stoji na putu s mačem u ruci, ona (tijelo) skrene s puta i pođe preko polja. Bileam, koji anđela ne vidi, ne razumije njeno uzmicanje i poče tući magaricu (tijelo), ne bi li je vratio na put (Br 22, 23).
Kad magarica (tijelo) po drugi put ugleda anđela s mačem, stisne se uza zid i o zid pritisne Bileamovu nogu. To Bieama još jače razljuti i on magaricu (tijelo) opet poče tući (Br 22, 24-25).
U trećem prizoru magarica (tijelo) nema drugog izbora, nego da pred anđelom padne na koljena. Bileam ni tu reakciju ne razumije i ne može je prihvatiti, već pobjesni i poče tući magaricu (tijelo) štapom (Br 22, 26-27). Tada Jahve otvori usta magarici (tijelu) i ona (tijelo) progovori s takvom jasnoćom da se Bileam nije mogao više pretvarati, a još manje ignorirati, njenu poruku. Naime, istog trena Jahve i Bileamu otvori oči te je mogao vidjeti o čemu se zapravo radi (Br 22, 28-33). Uvidjevši razloge za magarčino ponašanje, Bileam temeljito promijeni svoj život i odnos prema magarici (tijelu).
I mi, poput Bileama, ponekad previše tražimo od svojega tijela. Prisilom i raznim kemijskim ili drugim pomoćnim sredstvima vršimo pritisak, te svoje tijelo na tako tučemo i primoravamo, budući da pod svaku cijenu želimo nastaviti s izvođenjem svoga programa. Tijelo, koje nas u takvim slučajevima opominje poput anđela, ne uvažavamo, nego ga prisiljavamo da nam, usprkos znakovima nemoći, i dalje služi.
Kad ti znakovi postanu jači, mi možda još grublje postupamo prema svome tijelu. Bijesni, zato što nas ne sluša, tučemo, primoravamo i mučimo ga. Tek kad nas bolest ozbiljno ugrozi, dakle, kad naša magarica padne na koljena, spremni smo osluhnuti svoje tijelo, uvažavati ga i mijenjati svoje ponašanje. Tada nam Bog otvori oči i pogled na činjenično stanje natjera nas da promijenimo svoje ponašanje.Svoja tijela ne iscrpljujemo samo pretjerivanjem na poslu, već nerijetko i svojim porocima. Alkohol i pušenje su najčešći poroci koji ugrožavaju naše tijelo i nanose štetu zdravlju. Primjerice, kada pušači kašljucaju zbog uživanja nikotina, što se može usporediti s prvim skretanjem s puta magarice, oni taj znak ne uvažavaju. Tješe se izgovorima da čak jače kašlju ako ne puše. I tako nastavljaju s lošom navikom, što ih prije ili kasnije dovodi do liječnika. Kad nas liječnik opomene da je pušenje štetno za zdravlje (takvo upozorenje se, doduše, nalazi na svakoj kutiji cigareta), mi to upozorenje ne prihvaćamo kao nešto ozbiljno i ne želimo ga razumjeti. Tješimo se dodatnim izgovorima – pa i liječnici puše! Tek u trenutku kada dobijemo uputnicu za liječenje raka otvori nam Bog oči i primora nas na promjenu. Zanimljivo, od tog trenutka nadalje, mi smo bez imalo oklijevanja spremni saslušati Božju poruku: Samo ono govori što ti ja kažem (Br 22, 35). I mi bismo se poput Bileama, doduše, najradije vratili u prošlost te određeno razdoblje života još jednom proživjeli, razumije se, mnogo zdravije i smirenije (Br 22, 34), ali to nažalost nije moguće. Stoga, s velikom motivacijom prihvaćamo naputke liječnika, budući da u njima tražimo osjećaje sigurnosti i snage za nove početke. Zanimljivo, da liječnici u svoje upute često stave i preporuku: Slušaj svoje tijelo i naći ćeš pravi odgovor.
prof. dr. sc. Stanko Gerjolj
Fotografija: Ante Vučković
