Društvo i kulturu pogađaju različite ugroze, kao što su vremenske nepogode, ratovi, bolesti, pošasti, siromaštvo, koje razaraju ljudsku sigurnost, unoseći nered i nemir u čovječanstvo. Podmuklim igrama, uime obzira i boljitka, prava i slobode, ‘woke kulta’, ljudima se podmeće lažna sreća i nada. Radi se o antropološkim postavkama, koje tvore bît ljudskoga života, a kojima se osporava obitelj kao majku čovječanstva i cjelokupne uljudbe.
Tržište postaje nova ‘religija’, koje sve više nameće životna pravila mimo etičkih i moralnih uporišta. Ako tržište zahtijeva da se nedjeljom radi, radi se, bez obzira na Božju zapovijed o nedjelji, a što uvelike ugrožava obiteljski život. Protiv obiteljske ideologije, izbjegavajući cjelovitu, nadnaravnu i naravnu istinu o čovjeku, a u duhu pretkršćanskoga neznaboštva, žele promijeniti čovjeka, naglašavajući samo osjećaje i društvenu dobit, čime omalovažavaju ljudski rod i rad. U nadziranju čovječanstva nastoji se okrnjiti osobu i čovjeka otrgnuti od božanskih korijena i obiteljskih veza. Smušeno društvo stvara slaboga čovjeka, bez vjere i baštine, nudeći mu veliko blagostanje, ‘kruha i igara’, u suvremenoj računalnoj inačici.
Obitelj treba pratiti pastoralno i obiteljskom politikom, jer tržišni sustav razara izvorni odnos između rada i obitelji: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“ (Post 1,28). Mnoge su obitelji, zbog male zarade, prisiljene prihvaćati poslove daleko od kuće, s prekovremenim radnim satima, pa se ne mogu posvetiti obitelji, nemaju vremena za odmor ni društveno-kulturno stvaralaštvo. Mnogi ne mogu uskladiti obiteljski i poslovni život, pa neke obitelji propadaju, djeca postaju odgojno, školski i vjerski zapuštena, a neki zbog toga ni ne pomišljaju na brak. Supružnici su pozvani oplemeniti izvorni savez rada i obitelji, uskladiti posao i bračne obveze, a to se ne uspijeva bez prikladne politike i zakona, osjetljivosti poslodavaca i kulture rada.
Sve se više rađa djece izvan braka, odnosno povećava se broj rođenih u nevjenčanim brakovima, a crkveni se brakovi sve češće ugovaraju nakon rođenja prvoga djeteta, pa često bude zajedničko krštenje djeteta i vjenčanje roditelja. Mnogi odgađaju ili ne ulaze u brak iz gospodarstvenih razloga, jer npr. ne mogu podmirivati dnevne troškove ili otkupiti stan. U globaliziranoj kulturi mjerilo je ulazak u brak u starijoj dobi. Način života i tržište rada ženama umanjuju mogućnost rađanja, a zabrinjavajuće se povećava postotak neplodnih brakova. Zamršaju sustava pridonosi oslabljeno priraštajno stanje, ‘mcdonalizacija’ prehrane, obezglavljena jurnjava za neprikladnim načinom turizma i pretjerana ‘apartmanizacija’.
Rodna ideologija
Posebna se ugroza braka i obitelji razliježe uime ‘rodne ideologije’ i ‘transhumanizma’, koji se bore protiv ljudske naravi, poimajući čovjeka apstraktnim bićem, društveno-kulturnim proizvodom. Oni potresaju društvo, rastačući brak, namjeravajući izbrisati naravnu razliku između muškarca i žene, stvoriti društvo bez razlike spolova, tvrdeći da je rod, kao osobni izbor, važniji od spola. U svojoj zabludjelosti ‘neodređenoga’ žele, s pomoću znanosti i tehnologije, poboljšati čovjeka, mijenjajući mu svijest, tijelo i rod/spol, nastojeći nadići ljudsku smrtnost. Čovjek im služi kao pokus, a promjenu spola, što je ćudoredno nakazno, tumače samo kao običnu tjelesnu operaciju. Zanemarujući čovjekov bitak, poručuju da se ljudska osobnost oblikuje, polazeći samo od svoje slobode, osjećaja i volje, u čemu se odbacuje čovjeka kao povezanost duše i tijela. Radi se o ideologiji koja ne poštuje stvarnost, niječe Boga Stvoritelja i čovjeka, kao njegovo stvorenje, a ‘stvorenje bez Stvoritelja iščezava’.
Spolna usmjerenost sve više postaje društveno-političko pitanje, čijom se zloporabom provode društvene promjene za ukinuće braka i obitelji i jednoumnog odgoja djece. Kao posljedica posvemašnjega razdvajanja roda i spola su različite ‘spolne orijentacije’, koje pojedinac slobodno bira. Prema njima rod i spol nisu istoznačni, pa tko je rođen kao muškarac, može se, prema rodu, predstavljati kao žena. Zanemarujući etička pravila promiču ‘transrodnost’ i medicinske operacije za promjenu spolova (‘rodno afirmirana skrb’), što mnoge tjelesno i duševno osakaćuje, među kojima je sve više mladeži i djece. Da bi što zlobnije osporili kršćanski nauk da je Bog stvorio ‘muško i žensko’ (Post 1,27) i proveli ideološko ‘novo normalno’, donose se zakoni, snimaju filmovi i serije, vrši se promidžba. Štoviše, toj se nenaravnoj i pogibeljnoj ideologiji i kod nas, prema naputcima Ujedinjenih naroda, djecu uči u nekim vrtićima i školama.
Osim preinake društvenih vrjednota, rodna ideologija uime izobličenoga shvaćanja slobode i demokracije npr. potiče djecu da se očituju kao životinje i uče da brak može sklopiti muškarac sa ženom koja je prije operacije bila muškarac. Šuljajući se zauzima društveno-kulturni, znanstveni i duhovni prostor zagovarajući relativistički ustroj, koji niječe dostojanstvo ljudske spolnosti, osobe i braka. Ako se ne prepoznaju ‘znakovi vremena’ i ne razotkrije zlo/’duh vremena’ čovječanstvo će bezglavo lutati bespućima tržišne i rodne ideologije. Vrijeme je da se na svim razinama, od obitelji do crkvenih i društveno-kulturnih ustanova, promičući ‘kulturu života’, upozori ljude, odlučno razotkrije i odbaci tu predrasudu ‘kulture smrti’.
Svrhu rodne ideologije sažeto je opisao nadbiskup, mons. Nikola Eterović, tvrdeći: „Svjedoci smo sve jače nove diktature rodne ideologije koju promiču moćna središta vlasti u međunarodnoj zajednici. Te ideologije, nove i stare, posebno napadaju obitelj, Crkvu, osobito Katoličku, i nacionalnu državu, nastojeći stvoriti novoga čovjeka i novo društvo te u svojoj gordosti pokušavaju preuzeti ulogu Boga.“
Slobodne veze i brak na pokus
Brak se ciljano prikazuje kao zastarjeli oblik života, koji ugrožava ljudsku slobodu, pa se, u duhu tobožnje uključivosti i snošljivosti, otupljuje osjećaj ispravnoga shvaćanja obitelji, ozakonjujući slobodne veze, heteroseksualne i istospolne. Stvara se stav prema kojemu je sve dopušteno, a radi se o udruživanju radi uzajamnoga zadovoljavanja, tj. o ‘privatizaciji braka’, što se očituje upravo slobodnim vezama, brakom na pokus, izvanbračnim i činjeničnim vezama, kojima se podmeće zabluda da je nemoguće cijeli život biti oženjen jednom osobom. Utjecajem ‘ideologije ravnodušnosti’ ‘privatnim’ se izborima daje društvena odrednica, koja im po naravi ne pripada, pa se, unakazujući poimanje braka i obitelji, narušava društveni poredak, jer se prvobitno ne radi o ‘vjerskomu stajalištu’, nego i o sadržaju koji se tiče naravne i općeljudske stvarnosti.
Bez prosudbe širi se ideologija ‘slobodne ljubavi’, koja se nameće kao plod osjećaja, i potiče širenje slobodnih veza, kojima se brak rastače i razara. Kako? Tako što im manjkaju označnice ženidbene ljubavi, koja se, između muškarca i žene, temelji na osobnomu i neopozivom pristanku, kojim se supružnici uzajamno daruju i prihvaćaju. Osoba nije tržišna ni tvarna potrošna roba niti je ženidbena ljubav privremena ni pokusna, nego vječna, odgovara zahtjevima pravednosti i nerazrješivosti, otvorena je životu, posve je ljudska, trajna, posvemašnja, vjerna, isključiva i plodna. Ženidbena ljubav nije suživot ‘na neko vrijeme’, niti je cilj sama sebi i ne svodi se na susret dviju osoba, nego je duboki međusobni odnos, okrunjen uzajamnim darivanjem i suradnjom s Bogom te, naposljetku, daruje novi život.
Na putu raslojavanja ženidbe, jedan od pothvata je širenje ponašanja o sprječavanju začeća, koje je odvojilo ljubav, spolnost i plodnost, a s druge strane, zanemarujući da dijete ima pravo na oca i majku, istospolnim se vezama daje pravo na usvajanje djece. Nadalje, u skladu s filozofijom ‘ćudorednoga utilitarizma’ omogućuje se odvajanje odnosa djece i roditeljstva od ženidbene odrednice, što obezvrjeđuje ulogu majčinstva i očinstva, a povećava se postotak roditelja s djetetom bez ženidbenih obveza, gdje se ističu feministički nadahnute samohrane majke, koje po izboru žele dijete, ali ne i muža. Promidžbom umjetne oplodnje gubi se temeljna zamisao djeteta kao dara u obitelji, kao okvira u kojemu je zamišljen život, plod ženidbenoga stanja, a postupno se stvara podloga umanjivanja vrijednosti ženidbene i obiteljske ustanove.
Izvanbračne su zajednice veliki izazov za društvo i Crkvu, jer neki vjernici zanemaruju sakrament braka, u koji Bog utiskuje neizbrisivi biljeg svoje ljubavi. Slobodne veze, dugotrajna hodanja i zaručništva postaju sve dublja pastoralna poteškoća, zbog nespremnosti sebedarja i ‘privatizacije’ ljubavi. Sve se češće ulazi u veze na pokus i živi zajednički predbračni život, bez nakane sklapanja braka. No, veze, u kojima postoji osjećajna povezanost izabranika, odgovornost za djecu, dobro je ‘promatrati kao klicu koju treba pratiti u rastu prema sakramentu ženidbe i promotriti čimbenike koji mogu podržati evangelizacijski, ljudski i duhovni rast’.
Slobodnim se vezama prikrivaju različita stanja, ruši se obitelj, slabi smisao vjernosti i priječi pristup ispovijedi i pričesti. U suprotnosti su s dubinskim smislom kršćanskoga braka, a Crkva ne smije popustiti pritiscima raširene i ponekad nasilne kulture, kojom se traže prava bez obveza, sloboda bez odgovornosti, romantična a ne istinska i plodna ljubav, o kojoj govori sv. Pavao u Hvalospjevu ljubavi (1Kor 13,4-7). Brak je više od ‘prolazne mode’, jer ima trajnu važnost. Istinska ljubav ne može biti plod brzoplete odluke, jer ‘izricanje svoga da na vjenčanju znači drugomu reći da se uvijek može u to pouzdati i da nikada ne će biti napušten ako izgubi privlačnost, ako dođu nevolje ili ako se pojave sebični interesi’.
Društvene mreže, virtualni svijet i obitelj
Živimo u doba brzih promjena, odnosno ‘promjene epoha’, koje se osobito očituju društvenim mrežama i drugim tehnološkim dostignućima, čija prekomjerna uporaba ostavlja tragove na ljudskoj duši, anksioznost i nasilje te umno poremeti čovjeka. Društvene mreže očituju sebičnu predrasudu, pa umjesto da ujedinjuju i umrežavaju supružnike u dobru, često ih udaljuju. Mnogi su se pojedinci i brakovi nasukali i postali ovisni o mrežnim sadržajima, dopustivši da posve upravljaju njihovim životima. Ako se nekamo ode bez mobitela, odmah nastaje nemir. Ako supružnici više vremena provode na društvenim mrežama, ‘virtualno’, ako svatko ima svoj mrežni svijet, kako održati bračno i obiteljsko zajedništvo? Odrasli, a još više mladež, uglavnom se povezuju preko mreža, online, na daljinu. Kao da se boje izravnih susreta, razgovora, blizine, pa se otuđuju. A kako će stvarati brak i obitelj!?
Neupitno je da tehnologija i društvene mreže imaju plemenite učinke, pa se npr. neki upoznaju preko tih mreža i sklope uspješan brak, a neki ih koriste za poslovne ili duhovne sadržaje. Neki ne idu na misu, opravdavajući se da sve mogu pratiti preko YouTubea, ali sakramenti, i obitelj, zahtijevaju osobno sudjelovanje i blizinu u zajednici. Paradoksalno je da mrežna, odnosno pretežna virtualna povezanost ljude otupljuje, osamljuje i udaljuje, a čovjek je društveno biće, koje čezne za ljudskom blizinom, razgovorom i suradnjom.
Neodgovorno i pretjerano korištenje digitalnih tehnologija narušava obiteljski ugođaj, ako je svaki član obitelji privržen svomu ‘kanalu’, mreži, igricama, virtualnim prijateljima i kružocima. Brzo dohvaćaju te pokretne sprave, da ne bi razgovarali i otvarali bolne sadržaje, pa nekada iz dosade ili unutarnje praznine traže ‘savršeni život’, što stvara obiteljski prijepor i napetost.
Roditelji djecu razborito uče da ne prelaze preko pješačkoga prijelaza dok je na ‘semaforu’ crveno, jer ih može automobil ubiti. Ali, često im, bez ikakve dvojbe, daruju mobitel, kojim mogu čitati sve obavijesti i pratiti sva dostignuća. Je li im tko objasnio i mogu li djeca i mladež razumjeti što je za njih dobro a što loše na internetu? Na njima često prevladavaju lažne vijesti i zavodljivost, vračanja i bludne slike, kladionice i kocke, (pre)prodaja droge, alkohola i druge zloporabe. Stoga bi trebalo stvarati navike da se u obiteljskomu, prijateljskom i školskom okružju ograniči uporaba mobitela i da se utvrđuje zajedništvo i razgovor o životnim izazovima.
Da ne bi izgubili povjerenje u obitelj, djecu treba, sukladno kršćanskim načelima, strpljivo učiti kako se izgrađuje brak, što mu je prijetnja, da bi znali protiv čega se trebaju boriti (Ef 6,12) i za što se pripremati. Žele razumjeti poruku evanđelja i stav Crkve. Radi izgrađivanja obitelji, crkveni nauk treba jasno naviještati, jer ako „trublja daje nejasan glas, tko će se spremiti na boj?“ (1Kor 14,8). Neki roditelji, zbog umora, dokolice ili bezvoljnosti, da bi djecu umirili ili zabavili, tim ‘igračkama’ puštaju im različite filmove, igrice, isječke, spotove, promidžbe a da uopće ne pogledaju sadržaj i ne upitaju se kako to utječe na dijete. Mnogi zbog toga upadaju u grijeh, strahove, postaju bezvoljni i ranjeni.
Materijalistički ideolozi, koje zanima samo njihova korist, upravo s pomoću, tobože, bezazlenih filmova, športskih natjecanja, serija, crtića i priča i roditeljske nepozornosti, nudeći im podmukle i tobože neodređene sadržaje tržišne i rodne ideologije, redefiniraju obitelj i njezine vrjednote, odgajaju djecu i stvaraju ‘resetirani’, novi poredak. Tjeskobno je doba, u kojemu su roditeljima, uza sve poštovanje, važnije tehnologije, ambicije, društvene mreže, psi i mačke, nego odgoj djeteta. Treba biti umjeren i budan, jer prvobitno u obitelji djeca stječu iskustvo Boga i vjere, ljubavi i zajedništva, odgajaju se za vrjednote, brak i obitelj, radi se o budućnosti djece i čovječanstva, društva i Crkve.
DAČ
