Nitko ne smije, pa ni Crkva ni društvo ni pojedinci, zatvarati oči pred nevoljama u kojima se nalaze brak i obitelj. Nagomilanim tegobama, koje urušavaju društvo, zbog nemara i zlosilja prema obitelji, nedopustiva je ravnodušnost, a treba tražiti rješenja, prije svega u duhu ‘obraćenja’ (Mt 3,2). Jer sve što ranjava brak i obitelj, to narušava i sveopći ljudski suživot, pa je neodgodivo udruživanje pastoralnih i društvenih snaga u skrbi o braku i obitelji.
Ako se ne trgnemo, opasnost je da izumremo kao narod. Mnoge brige potresaju obitelji i njihove životne snove. Mnogi su zbunjeni, zbog ideoloških podmetanja i zabluda, zbog poslovne nesigurnosti, odnosno sve su prodorniji strahovi zbog neodrživosti troškova o odgoju djece, što može prouzročiti društveno urušavanje. Ako dar života nije u središtu obitelji i društvene skrbi, tada društvo odumire. Ako obitelj nije u središtu pastoralne i društvene skrbi, Crkva i društvo ostaju bez budućnosti, ako većina želi odseliti iz Hrvatske, tko će u njoj ostati? Neki analitičari predviđaju da će za pet godina svaki četvrti radnik u Hrvatskoj biti tuđinac. To su samo neki pokazatelji da je obiteljsko stanje teško i da se treba vratiti kršćanskim korijenima.
Ako su nam brak i obitelj tako bitni, onda u središte pastorala treba ugnijezditi obiteljski pastoral i njemu posvetiti osobitu brigu. Svrha obiteljskoga pastorala je pomoći ljudima da iskuse Božje milosrđe i da shvate, kako reče papa Franjo, da je ‘evanđelje obitelji odgovor na najdublja očekivanja osobe’. Nedopustivo je obiteljski pastoral usmjeriti samo pravno, psihološki i društveno. Treba ga osmisliti i ostvarivati prije svega evangelizacijski, karitativno i misionarski, kao živahan i prikladan zajednički hod, koji će mjesna Crkva i župna zajednica ponuditi onima koji započinju zaručništvo ili su već sklopili ženidbu, a koji će se ubuduće usavršavati.
Sv. Pavao, zahvaljujući na velikodušnosti, kojom su kršćani odgovorili na Božje čine, reče da se spominje njihove „djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u našemu Gospodinu Isusu Kristu“ (1Sol 1,3). Konačni smisao obiteljskoga pastorala je pomoći obiteljima umnožiti vjeru, nadu i ljubav u Isusa Krista. Zapaža se da navještaj i prenošenje vjere sve više kasni u razdoblju od zaručništva do polaska djece na župni vjeronauk. Ako tada roditelji ne prenesu iskustvo Boga na svoje dijete i ne nauče ga vjerskomu životu, opasnost je da će ono duhovno zakržljati.
Razvidno je da, između ostaloga, u obiteljskomu pastoralu treba razvijati pastoral krštenja. Ako se ne osmisli i ne ostvaruje pastoral krštenja, kasno je plakati zašto nakon potvrde i ženidbe mnogi ne dolaze na sakramente. Nakon vjenčanja mnogi brakovi zaborave na duhovnost, površno obave krštenje svoga djeteta, bez ozbiljne pripreme, pa nije čudno što većina roditelja upada u duhovnu ravnodušnost. Mnoga djeca prožive djetinjstvo, a da ih roditelji ne pouče kršćanskoj vjeri, molitvi, sakramentima, kršćanski razmišljati i ponašati se, pa ni prekrstiti se. U toj duhovnoj pukotini, umjesto crkvenoga rasta i povezanosti sa župnom zajednicom, širi se kršćanski individualizam. Ne smije se zanemariti činjenica da, poglavito što se odnosi na sakrament krštenja i ženidbe, posebnu odgovornost u kršćanskomu rastu ima župna zajednica.
Postavlja se pitanje: kako će se djeca i mladež, zaručnici i brakovi u društvenoj meteži ponašati sa zlom u svijetu, sa zarazom relativizma i sekularizma ako im duhovni otpor oslabi, ako nisu odmalena usvojili duh evanđelja? Obitelj i župna zajednica obvezatni su djelatno se uključiti u kršćanstvo, jer krštenje, potvrda i euharistija ključni su čimbenici za cijelu obitelj. Uostalom, roditelji na krštenju obećaju da će svoje dijete odgajati u vjeri, učiti ga živjeti po Božjim zakonima, ljubiti Gospodina i svoga bližnjega. Bitno je da roditelji svojim ponašanjem stvaraju plemenito okružje i pomažu im razumjeti kulturno okružje, jer se sve više gubi sredina u kojoj se razumije smisao braka i obitelji.
Obiteljski pastoral, koji se ne smije odvojiti od istine i hoda u svetosti, vrjednuje zaručništvo kao vrijeme Božje milosti i prosudbe, usmjerujući se na odgoj zaručnika da svoje odnose i ljubav žive „u Gospodinu“, pomaže im usvojiti duh crkvenosti, posvijestivši da u slavlju svoga vjenčanja jedno drugomu daju milost sakramenta ženidbe u Crkvi i po Crkvi. Manjak tih postavki uzrok je kulturnomu prijeporu koji proživljujemo, a koji potresa temelje života, osobnosti i braka. Stoga je spasonosno u župama ustanoviti obiteljske zajednice, koje će, žarom vjere i ljubavi, pod vodstvom župnika i duhovnoga vodstva, pomoći mladeži otkriti dostojanstvo i ljepotu braka, nastojeći oko njihove pripreme za sakrament ženidbe. Štoviše, nakon braka treba razvijati mistagoški pastoral različitim bračnim i obiteljskim molitvenim, katehetskim ili drugim susretima.
Često prigovaramo da mladež i obitelj ne dolaze na sakramente i duhovne susrete, a zaboravljamo se upitati što činimo da obiteljski pastoral zaživi u mjesnoj Crkvi? Prije svega to nije pitanje samo biskupu i župniku, nego svim vjernicima, osobito obitelji. Pitanje je hoće li u našim srcima prevladati odgovornost za navještaj Božje riječi ili duhovna lijenost, žalopojke i pastoralno nesnalaženje? Nije dovoljno samo otići na sv. misu ili izmoliti svoje molitve, pa se zatvoriti u crkveni prostor. Treba navjestiteljski i misionarski žar, odvažnost izlaska iz sebe i odlaska na životne periferije. Obiteljski pastoral bi trebao, u Božjemu duhu, prepoznati nevolje, prihvatiti i pratiti, prosuditi i uključiti brakove u život župne zajednice, otkrivati im blago Božje ljubavi. Jer, ako se brak shvati samo kao društveni čin vjenčanja i promatra ga pravnim učincima, takva ljubav mora slabiti. Ženidba nije nedostiživa i nije ljudska, nego Božja zamisao, Bog ne traži nemoguće, a daruje svoju milost.
Različite su pastoralne mogućnosti za oblikovanje obiteljskoga pastorala. Osim kršćanske zauzetosti, na osobnoj obiteljskoj razini, treba razvijati svijest zajedništva i suradnje. Treba okupljati mlade bračne parove i obitelji na molitvi i razmatranju o Božjoj Riječi, pripremiti predavanja o životnim stvarima, koje muče obitelji i djecu, bilo da se radi o crkvenim, odgojnim, društvenim ili poslovnim izazovima, potaknuti ih na katehetsku i karitativnu domišljatost, učiniti župnu zajednicu misionarskim rasadnikom. Pitamo se: kako? Prigodom krštenja mogu se održati susreti, na kojima se posvješćuje duhovna i odgojna odgovornost roditelja, u pripravi za prvu pričest i potvrdu. Osim s djecom i mladeži, treba imati susrete s roditeljima, kao što je npr. duhovna obnova, prigodom neke obljetnice braka. Na tim susretima roditelji posvješćuju svoje poslanje u crkvenomu i duhovnom rastu svoje djece, u suprotnomu njihovo mjesto i službu zauzet će duhovne i društvene krivotvorine, koje će nanijeti mnoga zla, s kojima se treba znati i moći nositi ili ih mudrim pothvatima izbjegnuti.
Obiteljski se pastoral na osobit način treba baviti evangelizacijom odraslih, tj. očeva i majki, jer oni su životna jezgra i pokretač obiteljskoga zajedništva. Nekada pretpostavljamo da su oni upućeni u vjeru, a međutim, te pretpostavke mogu biti pogibeljne, pa bi umjesto njih bilo bolje prirediti molitvene susrete ili duhovne vježbe za brakove i obitelji, hodočašća, usmjeriti ih na društvenu zauzetost i promicanje bračnih vrjednota, raspravljati o ljepotama i ugrozama braka i obitelji, stvarati plemenito ozračje za cjeloviti rast djece.
Zanoseći se da je smisao života samo u karijerizmu i materijalnim dostignućima, opasnost je da se pred životnim pritiscima obitelji ‘virtualiziraju’ i ‘digitaliziraju’, osame i padnu u očaj. No, kršćanski brakovi snagu crpe iz odnosa s Bogom, iz molitve i sakramentalnoga života, ali, ako sjeme Riječi nije palo na dobru bračnu zemlju (Mt 13,23), za čim će posegnuti, kada ‘navale bujice’ života (Mt 7,27)? Bračna je ljubav Božji dar i zato obitelj koja ne moli danas teško može opstati. Mnoge muči smisao bračnoga zajedništva, ljubavi, Boga, Crkve, vjere, duhovnosti, odgoja djece, spolnosti, uloge u društvu, posla, izobrazbe, smisla života, patnje, rastave i ponovna građanska vjenčanja, smrti, zla, bolesti, nepravde. Kada se obitelji susreću, mole i razgovaraju, tada otkrivaju da i drugi imaju slične nevolje i radosti, pa im je lakše zajedno nositi njihove muke, patnje i križeve. Pozvani smo smislenije i duhovnije odgajati svoju djecu i mladež, izravnije i predanije pratiti ih svojim svjedočanstvom da se postupno pripreme za svoju ženidbu, koja će ih, unatoč poteškoćama, usrećiti i biti znak Božje ljubavi u ovomu svijetu.
DAČ
