Uzmemo li u ruke proročke knjige, onih poznatijih kao Izaije, Jeremije, Ezekiela, Danijela ili onih manje poznatih kao Malahije, Amosa, Hošee i drugih, možemo uvidjeti da je težište njihovih napada ljudska oholost. Ne samo Izraela nego svih naroda, cijele zemlje. Zbog toga su uglavnom svi proroci i stradali. Svi su oko njih bili slijepi. Mislili su da je problem u nečem manjem i površnijem. Kada bi bilo tako moglo bi se nekako i snaći u životu, napraviti nekoliko trikova, poslužiti se nekim čarkama i sve bi bilo dobro.
Dubina ljudske oholosti to ne omogućuje. Oholost je strašna. Ona je demonska. Ona razara pojedinca i društvo. Otvara pakleno ždrijelo. Mnogi su proroci balili: Mir!, Mir!, najavljivali društveni procvat i slično, ali ništa nije bilo od toga (Drevni i današnji lažni proroci stalno uređuju fasadu, ali sve brzo popuca i probije vlaga!). Pravi su proroci uvijek naviještali kazne. Oholost nosi neizmjerne posljedice. I knjiga Postanka je proročka. Ona kaže da čovjek želi biti kao bog. Svatko hoće biti bog sebi i bog drugima. To znači da svatko sebe i druge poništava do kraja. Ne želim biti čovjek nego bog, a to znači da svoje i tuđe čovještvo poništavam do dna (Krađom ili bludom, lažju ili ubojstvom ostajem čovjek!) Sve je dovedeno do apsurda. Zato su potrebne strašne kane. Proročke su knjige pune opisa takvih kazna. Poglavari i narod nisu to htjeli prihvaćati, a zato su kazne bile i još groznije. Nema izmicanja. Prezir prema Bogu i drugima izaziva kaos. Samo kazne popravljaju stanje. One ponižavaju. Bolno ponižavaju i vraćaju nazovi boga ka čovještvu, prirodi, istini, harmoniji, simpatičnosti. Uspostavljaju imperativ poniznosti – da se poslužimo riječima Mirande Rubić Penović iz njezine zbirke pjesama Neposlušne riječi.
Samo je jedan grijeh. Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! Nitko od nas, ni približno, ne može poništiti, odnijeti taj grijeh. Kada nam se otvore oči i ugledamo samo na čas koliko smo bili ogavni kad smo s prezirom gledali druge ili govorili s prezirom o njima ili ih pak s prezirom tjelesno ponižavali, kakve smo kazne za to zaslužili, padne nam mrak na oči. Ne možemo to nikako vratiti i isplatiti (Nažalost, neki su se ubili kad su naglo vidjeli svoj mračni bezdan!). Nužan nam je Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta. On naše krivice uzima nas sebe. On ih poništava u žaru svoje krvi. Snagom svoje bezdane poniznosti. Spašavamo se zazivajući njegovo Ime. Pijući njegovu krv prolivenu za oproštenje naših grijeha. Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu. Kakav obrat!
Zazivanje njegova Imena uključuje prihvaćanje posljedica naše oholosti. Prihvaćanje vremenitih kazni. Imperativa poniznosti.
Bazilije M
Tiskano izdanje: Katolički tjednik
.
Photo by Saint John’s Seminary on Unsplash
