Na veliku i preveliku žalost broj samoubojstava raste i među djecom. Jednom se dogodilo da je otac dječaku istrgao mobitel iz ruke i bacio ga kroz prozor. Živjeli su na desetom katu. Dječak se, u nekoj neobjašnjivoj ljutnji, bacio za njim. Koja tragedija! Na sreću je takvih tragedija, u usporedbi s brojem odraslih koji dižu ruku na sebe, puno manje. Znamo da se u nekim zemljama ozakonjuju potpomognuta samoubojstva. Zagovarači takve prakse suludo dokazuju da život nema smisla kada je nagomilam patnjama i nevoljama.
Već su se stari Grci suočavali s tom grozomornom dvojbom. Evo kako je Plotin dokazivao da život ima bezuvjetni smisao: Onaj tko prezire biće i život, posvjedočuje protiv sama sebe i protiv vlastitih osjećaja; ako je pak nekomu odvratan život koji je pomiješan sa smrću, tu je mrska ta mješavina, a ne istinski život. Slično tomu govori i cinik Diogen: Nekomu koji mi je govorio: – Zlo je živjeti. – Odgovorio je: ne živjeti, nego zlo živjeti. A materijalist Epikur: Glupan je onaj koji misli da je dobro ne roditi se, ili da netko jedanput rođen treba što prije prekoračiti vrata Hada. Jer, ako netko to kaže s uvjerenjem, zašto se odmah ne ubije? To rješenje uvijek je nadohvat ruke kad god se snažno želi. A ako netko to kaže kao šalu, pokazuje da je djetinjast s obzirom na pitanje koje nije djetinjasto. I naš Sv. Augustin slično veli: Ako netko kaže: „Više bih volio da me nema nego da sam nesretan“, ja bih mu odgovorio: „Ti lažeš jer u ovom času jesi nesretan a ne želiš umrijeti, nego jedino postojati; dakle, želiš uvijek biti, a ono što ne želiš, to je nesreća.“
Vratimo se na djetinjstvo. U djetinjstvu smo svi očarani. Ne dostižu nas neke prevelike patnje, uglavnom. Zadivljeni smo sa svime oko nas. Radost nam sama od sebe teče po duši i tijelu. Prije nego dođu nevolje i trpljenja jest radost. Naš F. Hadjadj, u knjizi Raj pred vratima – Ogled o radosti koja uznemiruje, ovako zbori: Da počnemo od početka (i razumijemo novu narav moje donedavne skrivene mržnje), možemo krenuti od tvrdnje: radost je prava. Posrijedi je ono što tvrdi teologija kada kaže: „Deus est beatitudo“. (Bog – onaj koji je apsolutno prvi – jest blaženstvo.). Dakle, budući da je Bog Stvoritelj, radost nas vodi do zaključku koji dolorist tako brzo zaboravlja: ne samo da smo za radost stvoreni nego nas je najprije stvorila radost. Nas i svaku stvar. Tako da bismo mogli ustvrditi kako je radost temelj bitka.
Znamo da nas Krist, Onaj po kojem je sve stvoreno, Logos, Smisao, stalno poziva da postanemo kao djeca. Ako ne postanete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko. I u staračkim i drugim teškim patnjama ostaje nam ponizni hod prema dječjoj radosti. Ona je uvijek tu. Na dnu našeg bića. Tamo nas čeka Onaj komu su radost djeca čovječja.
Završimo ovaj ogledić pjesmom W. H. Audena:
Mogao bih (vi ne, ne možete)
Pronaći razloge napada na nebo
I riknuti od srdžbe i u beznađu
Zbog svega što se zbiva,
Tražeći da nebo označi
Onoga – ma tko to bio – koji zaslužuje pokudu:
Nebo bi samo čekalo
Da se sva moja zadihanost iscrpi
I zatim ponavljalo,
Kao da mene tu nema,
ovu jedinstven zapovijed
–Ne razumijem je uvijek –
Zahvaljuj za sve što jest,
Koju moram slušati,
Htio to ili ne,
Jer za što sam drugo stvoren?
Bazilije M
Tiskano izdanje: Katolički tjednik
.
Photo by Jose Ibarra on Unsplash
