Postoji jedan cvjetić iz života Sv. Franje koji nam može pomoći. Jednom je brat Franjo išao kroz šumu s bratom Leonom. Brat je Leon bio priprost. Stigli s tako do jednog potočića. Potočić je bio čaroban. Bistra voda se prelijevala preko stijena i stvarala male vodopade. Brat se Leon zaustavio i dugo promatrao tu bistru vodu. Franjo je stajao uz njega pa ga nakon nekog vremena zapitao: Brate Leone, što misliš? Brat Leon mu je odgovorio: Divim se ovom potočiću. O kad bi moja duša bila bistra i čista kao ova voda! Na to mu je brat Franjo odgovorio: Brate Leone, sada razumijem zašto si stalno tugaljiv. Stalno gledaš u svoju dušu, a ne promatraš ljubav Božju.
Znamo da je Sv. Franjo bio pun patnji. Imao je stigme koje su trajno krvarile i uz to bezbroj boleština. Usprkos sveg toga duša mu je bila puna radosti i na smrtnoj postelji, tj. livadi, pjevao je Bogu Stvoritelju radosnu pjesmu stvorova. Pogled mu je bio stalno pričvršćen uz Krista Raspetoga i ljubav Božju. Ljubav nije ljubljena.
Svi smo skloni promatrati sami sebe. Analizirati se. Vrtiti se oko svojih pogrješaka i grijeha. Uzdizati ili spuštati sebe. Vagati se. Ocjenjivati. Usavršavati se. Biti kao u nekoj duhovnoj teretani gdje vježbamo pred ogledalom. Sve nas to drži u nekoj tugaljivosti. Uvijek ćemo u samima sebi naći nešto što će nas uznemiravati.
Kaže se za Abrahama da nije gledao na svoju obamrlost ni na obamrlost krila Sarina nego je gledao na Onoga koji govori. Živio je u nadi protiv svake nade. Sv. Pavao govori o očima srca, o pogledu vjere. Nećemo nikada biti savršeni. Savršeno čisti i bistri. Uvijek će u nama biti mutež. I uvijek će nas ta mutež žalostiti. Kako je dobo imati vjeru poput Sv. Frane ili Abrahama. Kako je dobro gledati Boga koji me ljubi ovakvog kakav jesam. Ne mogu ja samom sebi biti izvor radosti, ali mi Krist raspeti i uskrsnuli može biti duboka i trajna radost. Gospodnja radost vaša je snaga!
Pa kad bi se dogodilo da postanem potpuno čist i bistar, opet ne bih bio radostan ako ne podignem oči prema ljubavi Božjoj. Zatvoren u svoj svijet bio bih maksimalno – samozadovoljan. A to je opet nešto tužno.
Sv. Franjo je imao djetinji duh. Dijete se puno ne preispituje. Ono živi. Pada i diže se. Pjeva i plače. Igra se. Baca ocu ili majci oko vrata. Traži lice drugoga. Da, lice Tvoje, Gospodine, ja tražim! Ne skrivaj lica svoga od mene! Budi mi radost vida očinjega. Sva radost tvoja neka bude Gospodine. On će ispuniti želje tvoga srca!
Da ne bi bilo zabune, lijepo je imati bistru i čistu dušu. Lijepo je biti priprost i jednostavan kao ovčica Božja, brat Leon. Ali je još ljepše vrtiti se oko ljubavi Božje, a ne oko samoga sebe. O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka. Sva djela Gospodnja, hvalite Gospoda. Sunce i mjeseče hvalite Gospoda. Sve rane i patnje, hvalite Gospoda. Sve bare i potoci bistri hvalite Gospoda!
Bazilije M.
Photo by Elijah Pilchard on Unsplash
