Fra Bonaventura Duda na početku svoje sjajne knjige Ja Bogu povjerih svoj štap donosi pjesmu ruskog pjesnika Vjačeslava Ivanova Ivanovića (1866-1949) s istoimenim naslovom. Isplati ju se ovdje cijelu prenijeti, a i naučiti napamet (Tko još uči pjesme napamet!?): Ja Bogu povjerih svoj štap/ne gatam ni o čem svom,/On Sam neka bira trag/kako me dovesti u svoj dom.//A gdje je taj dom – sasvim skriveno;/Daleko li on, – zatajeno;/Što u njem ostavih – zaboravljeno,/Al opet bit će otkriveno,//Kada, od čara zemnih izliječen,/Tu ću se vratiti licem,/Gdje – srce zna – bit ću primljen/Na doček mi spremnim Ocem. Pjesmu je preveo Đuro Kokša i objavio u zbirci Zapadna duhovna lirika, Rim 1970.
Fra Bonaventura je volio šetati zagrebačkim Mirogojem. Gajom mira. Grobljem. U šetnjama je čitao nadgrobne spomenike i razmišljao i molio. O Ti koji jesi/i nikad nisi!/O daj mi, Dobri,/biti mi daj!/Da jesam i samo jesam. U pozadini je nosio u sebi stihove Krste Frankopana: ČLOVIŠTVO NAJLIPŠA LIPOST – Čovještvo je najljepša ljepota. Eno, na Mirogoju, na crnoj mramornoj ploči velika pismena: „Ana Petretto. Svu imovinu ostavila siročadi i bijednoj djeci. Blago će ti biti što ti oni ne mogu vrtati. Uzvratit će ti se o uskrsnuću pravednih“. A na grobnici obitelji Bošnjak leže dva mlada života istovremeno presađena u bolji život. Evo njihove poruke, pune kršćanske mistike: „Mrtav je onaj u čijoj si duši, Gospodine, mrtav ti. Nikad ne umire, Isuse, u čijem srcu živiš ti. Uvijek smo svijetom nosile tebe. I u srce tvoje, prije nego u grob, mi smo – Kriste – sahranile sebe“.
Fra Bonaventura je napisao knjigu s nakanom da potakne na razmišljanje i molitvu (Prva rukovet – mislim. Druga rukovet- molim.) Grob daje militi. Smrt daje moliti. Poslušni njegovoj volji, koja je bila tako skladno uvezana s voljom Božjom, maštom se i mi zaputimo u mirogojsku šetnju i razmišljajmo i molimo uz pjesmu Ja Bogu povjerih svoj štap.
Štap nam služi za oslonac, posebno kada su nam noge neusklađene i nesigurne. Stavljam svoj oslonac, svoj štap, u ruke Dobrog Pastira. I ruke su moje krhke. Tresu se. I pogled mi je zamućen. I srce nemirno. I misli zbrkane. Stvarno, često gatam o svačem svom. Tumačim svoju prošlost kao da gledam u talog od kave. I o budućnosti gatam. Smišljam kao da gotovo sve znam. A toliko je toga sakriveno. Zatajeno. Zaboravljeno. Al opet će biti otkriveno. Zato, On Sam neka mi bira trag kako me dovesti u svoj dom. On će me od čara zemnih izliječiti. Ako treba poslat će svinje da mi kradu rogače. I svinjarima će dati bič u ruke da me tuku dok ne dođem samom sebi. I pusti će da mi se odjeća podere. I da mi u želudcu krči. I dat će da mi se lice zablati. Sve dok se ne vratim licu. Dok ne potražim Njegovo Lice. Lice moga Oca. Dobrog Oca. Oca spremna na doček. Oče, primi me. Biti mi daj! Nebo je malo, al’ ništa za to – Srce je tvoje veće (Bonaventura Ćuk)!
Bazilije M.
Photo by Karl Raymund Catabas on Unsplash
