Rastresenost je općenito dobro poznato stanje suvremenom čovjeku. Prema samom značenju riječi, rastresen čovjek ima smanjenu sposobnost zadržati pozornost i sabranost. Ako pojam pozornosti, koji je ključan za spoznavanje i stjecanje znanja, uzmemo kao polazište, možemo reći da rastresen čovjek otežano rasuđuje i vrlo teško će bit vro u razboritosti. Čini se da u stanju rastresenosti čovjek nije potpuno svoj niti posve priseban.
Digitalna rastresenost odnosi se podjednako na djelovanje iz stanja rastresenosti u digitalnom prostoru i na stanje rastresenosti proizvedeno digitalnim podražajima. Teško je reći što prethodi jer se čini da se radi o začaranom krugu. U tom smislu pojedinac, kroz izloženost digitalnom okruženju i vlastite izbore unutar njega, može postupno ograničava svoje razumske, čuvstvene, društvene i ine sposobnosti. Digitalna rastresenost ponekad ostavlja dojam da se radi o stanju nalik ovisnosti. Takav dojam nije bez osnove jer mnoga istraživanja upravo prepoznaju negativne učinke uporabe digitalnih medija koji podsjećaju na obilježja ovisničkog ponašanja: razdražljivost, kompulzivnost, slabljenje neposrednih društvenih odnosa, povlačenje u sebe… Posljedice mogu biti smanjena čuvstvena prisutnost u odnosima, sukobljivost, prenagljenost…
Ima li bližnjega u svijetu koji sustavno slabi čovjekovu sposobnost prisutnosti – digitalnom prostoru? Ima ga ali uglavnom kao posredovane uređene slike u nekoj od platformi. U toj uređenoj slici u digitalnom okruženju drugome se posreduje privid, a istodobno drugi je dostupan tek kao privid (pri-vidu). U digitalnom okruženju stradava cjelina osobe koja zadobiva status ‘profila’, ono što se od izvanjskosti može vidjeti.
Gdje je problem? Tamo gdje privid o drugomu ostvari dominaciju nad stvarnom osobom koja neizreciva u svom postojanju. U toj dominaciji digitalnoga drugi prestaje biti bližnji i posljedično prestaje biti doživljavan kao stvarna osoba. Tako reduciran drugi postaje ukloniv iz preferiranog digitalnog društva.
Rastresen čovjek u digitalnom prostoru može imati smanjenu sposobnost razaznati stvarnost od privida. Tako njegovo sukobljivo i prenagljeno postupanje može prijeći granicu bontona. Ta logika je sama po sebi opasna ali moga bi postati i strašna ako bi se prelila u stvarnost. Takvih primjera nažalost već ima puno.
Naoko Merz nema mnogo veze s problemom digitalne rastresenosti. Živio je u neko drugo doba u kojemu su uvidi o tehnici bili pojednostavljeni, a razvoj neusporediv s današnjim. Međutim, misli na koje nalazimo vrlo su korisne i pogađaju srž problema. Mogli bismo reći, da je za Merza važno kojim se sredstvima čovjek služi ali isto tako služe li ta sredstva ostvarenju njegove svrhe ili ga od nje udaljuju. Merz piše: „Zašto napokon mi živimo na ovoj zemlji? Čemu se hranimo i odijevamo, nego da uzdržimo svoj tjelesni život. A čemu nam služi tjelesni život, ako ne da uzmognemo misliti i odlučivati. Tjelesni život je radi našega duševnog života, jer je tijelo radi duše.“ Merz podsjeća da postoji hijerarhija dobara. U tom svjetlu može se postaviti pitanje: je li digitalna rastresenost posljedica rasapa hijerarhije dobara? Digitalna rastresenost je pojava koja nastaje onda kada sredstvo počne određivati životni ritam osobe te kada ono što bi trebalo služiti čovjeku počne oblikovati njegove navike i odnose.
Merzu je euharistija centralno mjesto života i ponovne sabranosti čovjeka. Dok rastresenost rasipa, euharistija okuplja osobu oko njezina konačnog cilja. „Euharistija, najjače sredstvo, za nas je na ovoj zemlji ona vatra koja u nama pali hrđe grijeha i daje život našoj duši, tako da i ona usplamti novim žarom.“ Zato se problem digitalne rastresenosti u konačnici ne može svesti samo na pitanje tehnike, nego postaje pitanje unutarnjeg reda života i sposobnosti čovjeka da ostane sabran i prisutan.
Stjepan Štivić
