MARIJA
koja čeka dijete
U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela
u galilejski grad imenom Nazaret
k djevici zaručenoj s mužem
koji se zvao Josip iz doma Davidova;
a djevica se zvala Marija.
Anđeo uđe k njoj i reče:
“Zdravo, milosti puna. Gospodin s tobom!”
Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati
kakav bi to bio pozdrav.
No anđeo joj reče:
“Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga.
Evo začet ćeš i roditi Sina
i nadjenut ćeš mu ime Isus.
On će biti velik i zvat će se sin Svevišnjega.
Njemu će Gospodin Bog dati
prijestolje Davida, oca njegova,
i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke
i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.”
(Lk, 1, 26-35)
Da, ja sam Majka koja čeka dijete.
Žena za koju kažete da se nalazi
u blagoslovljenom stanju.
Doista, blagoslovljena sam blagoslovom nebeskim.
Ne velim vam da to shvaćam,
nego samo kažem da u dnu duše svoje
osjećam i znam da su istinite Elizabetine riječi:
Blažena ti što povjerova da će se ispuniti
što ti je rečeno od Gospodina.
I jesam blažena,
jer na meni se ispunja Gospodinova riječ.
Od mene se ne očekuje da govorim.
Zapravo, to je čudno,
jer s jedne strane svi kažu da žene puno govore,
a s druge strane većina misli
da ja nisam nikada ni govorila,
možda čak da nisam ni s kim razgovarala.
A to nije istina jer mi je drago razgovarati,
pa i s onima koje još ne poznajem.
Razgovor otvara prostor povjerenja.
Žao mi je što nisam imala dovoljno vremena
za razgovor sa mojim pokojnim roditeljima.
A drago mi je što mogu razgovarati s Josipom.
Ali iznad svega mi je drago
što mogu razgovarati sa svojim djetetom.
Naš razgovor nije samo priča.
Bog nam je dao usta da govorimo
i uši da slušamo što nam drugi govori,
ali iznad svega dao nam je srce.
Razgovor srcem, to je nasušna potreba majčinstva.
Ta kakva bih ja to bila majka da ne razgovaram.
Koja majka ne razgovara sa svojom djecom,
kad su blizu, ali i kad su daleko.
Kad je za svoje dijete zabrinuta
i kad ga privija uza se,
majka govori i sluša.
Početak takvog, pravog majčinskog razgovora,
baš je razgovor sa svojim nerođenim djetetom.
Ne, nije to čudno, jer to je pravi razgovor.
Izgovorena riječ i slušanje odgovora.
Traženje puta i nalaženje Božje volje.
Za nas oboje. Za majku i dijete.
Vjerujte mi, barem ja znam
da nije uvijek lako razumjeti
i prihvatiti volju Božju.
Onda kad ne znam što i kako,
mogu samo reći:
Neka mi bude po tvojoj volji!
A sada se nalazimo, ja i Josip i dijete,
pred kušnjom.
Valja nam krenuti na put, put Betlehema,
da obavimo što traži vlast.
Da se upišemo u knjige.
Bojim se puta, priznajem.
Iako dobro podnosim trudnoću,
ne znam što me očekuje.
Ovdje imam poznatih žena,
koje će mi pomoći,
a tko će mi biti od pomoći tamo,
na putu, ili u Betlehemu?
Sve je to preda mnom kao neka izmaglica,
tek slutnja.
Sinulo mi je, dok sam sinoć molila,
na pamet pitanje koje me ne ostavlja.
Taj popis, baš sada, nije li znak volje Božje?
Da ostane zapisano, za sva vremena,
da se u gradu Davidovu rodio… Sin!
Razgovarala sam s Josipom.
Pitao me je: Što ćemo, hoćemo li ići?
Rekoh mu: Pa znaš da moramo ići!
Ali kako ćemo, s kim se uputiti, gdje odmoriti?
Prepusti to u ruke Providnosti, ponovila sam mu!
Reče: Pa nemamo novca
koji bi nam pružao kakvu takvu sigurnost…
Da, ostaje nam, kao i uvijek,
prepustiti se Providnosti!
Ja vjerujem da sve to ima smisla.
Ne znam što to točno znači,
ali sve mi u duši govori da je to znak.
Zato sam i rekla Josipu:
I taj popis što su ga Rimljani propisali,
znak je. Govori nam: Pođite!
Moram priznati da u svemu tome,
osim brige oko puta i misli na porod,
ipak ima nešto što me osobito veseli.
Svratit ćemo u Ain Karim.
Kod rodice Elizabete, i njezinoga Zaharije.
Veseli me što ću moći ponovo zagrliti Elizabetu,
i malog Ivana.
To drago, a tako neobično dijete!
Kad se rodio gledao me onim pogledom,
kao da mi dušu čita. I sad ga osjećam.
Od Elizabete ćemo se popeti do Jeruzalema.
Svratit ćemo u Božji hram.
A odatle do Betlehema i nije daleko!
Tamo neka bude kako Gospodin hoće!
Neka se njegova volja vrši!
Ostaje mi još pospremiti ovo malo stvari,
što će ih Josip natovariti na magare
i poći pozdraviti se sa susjedama.
Moram im napomenuti da ne zaborave na naše kokoši,
i da nam pripaze na dom, dok se ne vratimo.
Kruh sam ispekla i vodu ulila u tikvice.
Hranu sam spremila.
Još nam ostaje, kad Josip dođe, da se pomolimo.
S tobom, dijete moje nerođeno,
da se pomolimo Bogu Svevišnjemu
koji gleda na neznatnost slugu svojih,
i koji nam svakoga dana silna djela čini.
U svim naraštajima dobrota je njegova
nad onima koji ga ljube,
i njegova će milost bdjeti nad nama,
kao nam obeća, od sada i dovijeka.
Tako neka bude.
Ante Mateljan
Iz knjige
“SUSRETNICI s Kristova puta
Pripovijesti osoba iz Evanđelja“
