Sjajni papa Benedikt tako dobro raskrinkava liberalno-lijeve mislioce da mnoge njihove ideje pokaže kao čiste gluposti. U knjizi Osloboditi slobodu – Kršćani pred izazovima suvremenoga društva i politike, polazi od jedne rečenice koju je čuo od svog starijeg kolege na početku svog akademskog rada. Taj je kolega izrazio mišljenje da moramo biti zahvalni Bogu što je mnogim ljudima darovao da mirne savjesti mogu biti nevjernici. Drugim riječima, čovjeka se treba ostaviti na miru da bude u krivu i da po svojoj savjesti radi što hoće. U pozadini je uvjerenje da je svaka savjest nepogrješiva. Papa Benedikt piše: Pogrješna savjest, o kojoj se lakše živi i koja je čovjek prikladniji put, trebala bi biti istinska milost, redoviti put k spasenju. Naime, udaljenost od istine, za čovjeka bi bila bolja od istine; ne bi istina oslobađala čovjeka, nego bi on mora biti oslobođen od nje. Čovjek bi se bolje osjećao u tami nego u svjetlu; vjera ne bi bila dobar dar od dobroga Boga, nego prije neki usud. Netko je ovoj tezi prigovorio da kada bi ona vrijedila općenito, tada bi i SS-ovci bili opravdani i trebalo bi ih tražiti u nebu, njih koji su s fanatičnim uvjerenjem i s potpunom sigurnošću savjesti činili svoja zlodjela.
Dobar odgovor ovoj lijevo-liberalnoj zaludi nakon trideset godina Benedikt je pronašao kod psihologa Alberta Gőrresa. Gőrres ukazuje da osjećaj krivnje, sposobnost priznavanja krivnje, bitno pripada čovjekovom duševnom ustroju. Osjećaj krivnje koji lomi lažni mir savjesti i kojega bi se moglo nazvati javljanjem za riječ savjesti protiv moje samozadovoljne egzistencije, čovjeku je neophodno potreban koliko i tjelesna bol kao signal koji nam omogućuje uočiti smetnje pravilnih životnih funkcija. Tko više nije sposoban vidjeti krivnju, duševno je bolestan, „živi je leš, karakterna maska“. Među ostalim, bez osjećaja krivnje su neljudi, čudovišta. Možda ih nije ima Hitler, kao ni Himmler ili Staljin. Možda ih nemaju ni vođe mafije, ali vjerojatno su njihovi leševi dobro sakriveni u podrumu. (…) Svim su ljudima potrebni osjećaji krivnje!
Otkuda dolazi taj zdravi osjećaj krivnje? Papa Benedikt se vraća na riječ anamnezis. Sjećanje. Po Platonu, a to preuzimaju crkveni oci i skolastika, u svakom čovjeku postoji sjećanje na izvorno dobro. Na istinu. Na Stvoritelja. Kornelije je bio rimski vojnik. Činio je kako su običavali osvajači Rimljani. No, u njemu je postojao strah Božji. Duboki osjećaj za ispravno i lijepo. To ga je otvorilo za navještaj Evanđelja – Riječi istine. Za radost vjere. Ništa mu nije nametnuto izvana. Samo se oslobodilo ono što je bilo unutar. Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.
Čista je istina: bolji je osjećaj bit u svjetlu nego tami, bolji je osjećaj biti u dobru nego u zlu, bolji je osjećaj biti u radosnoj vjeri nego u nevjeri, bolje je biti kao Kornelije nego kao SS-ovac.
Bazilije M.
