Dok ovo pišem, zasigurno milijuni i milijuni ljudi sjede pred nekim od zaslona i gledaju filmove u kojima se lije ljudska krv ili pršti na sve strane. Nema sumnje, gledanje prolijevanja krvi daje nam neki užitak. Normalno je da se grozimo pri pomisli da smo mi ti koji prolijevaju tuđu krv ili da se otvoreno divimo ljudima koji takvo što čine. Prolijevanje krvi neminovno je nasilan čin. Čin mržnje. Čin koji svakako treba odbaciti.
Pa, ipak! Prikovani smo uz zaslone i ljudska nas krv privlači. Pa i vijesti koje gledamo, u kojima je neko krvoproliće, i dok stiskamo oči ili okrećemo glavu, osjećamo u sebi kako nam se diže neki ushit u duši i tijelu. Kako to? Jesmo li svi bolesnici? Jesmo li svi mogući ubojice? Kaini?
S tim (upitnim) mislima poslušajmo sada himan sa Službe čitanja na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove:
*„Veselo svetkujem svečani blagdan taj,
Pjesme nek srdačne ječe kroz svaki kraj;
Staro sve svucimo, nove nek budu sad
Misli, riječi i sav nam rad.
Dade slabićima tijela svog zalogaj,
Dade i tužnima presveti kalež taj,
Govoreć: Uzmite čašu što dajem ju,
Svima evo je: pijte nju.“*
Eto, slabićima zalogaj Tijela, a tužnima gutljaj Krvi. Pred očima su nam kruh i vino. I okus nam to govori. Vjerom vidimo Tijelo i Krv Kristovu.
Na Jutarnjoj, u kratkom otpjevu, kličemo:
„Ti izvede kruh iz zemlje, aleluja, aleluja.
I vino što razvedruje srce čovječje.
Aleluja, aleluja.“
Misli nam lete na Kanu Galilejsku. Vina nemaju! Radosti nemaju. Sve će krenuti lošim putem. Svi će pasti u potištenost. Tupost. Počet će svađe. Tuga. Žalost. Vina nemaju.
Znamo, Krist je pretvorio vodu u vino. Na pashalnoj je večeri pretvorio vino u svoju Krv. U pashalno vrijeme pjevamo na Večernjoj:
*„Na gozbu Kralja Jaganjca
U bijelom ruhu idimo,
Kroz More prošav Crveno,
Vladaru Kristu pjevajmo.
U svojoj divnoj ljubavi
On pit nam daje svetu krv,
Ta ljubav tijelo njegovo
K’o svećenik prikazuje.“*
Odlazi, tugo! Preplavila si cijeli svijet. Ušla si u zidove naših kuća. U kamere i ekrane. U naše moždane vijuge. U stabla i travke.
Zbog tebe, tužna tugo, pijemo krv jedni drugima. Prolijevamo tuđu krv. Uživamo u gledanju kako se prolijeva krv. Odlazi, krvožedna tugo!
Majko Marijo, radosti puna, Ti si prva vidjela da vina nemaju. Ti si prva predosjetila navalu tuge. Reci svome Sinu da pretvori našu tugu u radost.
Duše su nam pune vode. Tužno! Neka i nama sada kaže:
„Uzmite čašu što dajem ju,
Svima evo je: pijte nju!“
Znamo, na Misi samo svećenik pije Krv Kristovu. Nažalost, ostalima je uskraćeno. Pa ipak, svi možemo piti sa čežnjom. Vjerom. Nadom. Ljubavlju.
Po Duhu Svetom, čiji je plod – radost!
Bazilije M
.
Photo by Dominik Schröder on Unsplash
