Kad je papa Franjo 2015. godine objavio encikliku Laudato si’, pitanje ekologije postavio je u središte šireg promišljanja o čovjeku, društvu i zajedničkom domu. U toj je enciklici jasno pokazao da ekološka i socijalna kriza nisu dvije odvojene stvarnosti. Način na koji postupamo prema prirodi povezan je s načinom na koji postupamo jedni prema drugima. Kada se okoliš pretvara u prostor za ostvarivanje isključivo vlastitog interesa, posljedice najčešće ne snose oni koji su od toga imali korist, nego čitava zajednica, osobito oni najranjiviji i oni koji dolaze nakon nas.
Nažalost, Laudato si’ samo je u nizu crkvenih dokumenata koje većina Hrvata katolika nije niti pročitala, a kamo li primijenila u svoj život. Danas vidimo kako se Papine riječi iz enciklike ostvaruju kao proročke. Zato se s pravom možemo pitati: što nam slučaj Like govori o nama?
Što se mene osobno tiče – iako me nitko nije pitao – apsolutno sam za to da se opasni otpad ukloni i da za učinjenu ekološku štetu odgovaraju svi koji su za nju odgovorni, svatko razmjerno svojoj stvarnoj odgovornosti. Ali sam isto tako da se iz našeg društva makne svaki toksični i opasni „otpad“ koji nas već duže vrijeme truje na svim razinama. Zašto? Zato što ovo što se događa u Lici nije izoliran slučaj. On je preslika našeg mentaliteta.
Tako nam je, primjerice, odjednom stalo do ekologije, Like i pitke vode. I treba nam biti stalo. I hvalevrijedne su iskrene inicijative nekih pojedinaca i organizacija. Ali istodobno se možemo zapitati koliko je neodgovornog odnosa prema okolišu prisutno u našoj svakodnevici? Vjerojatno ni sam Bog ne zna konačan broj probušenih sabirnih i septičkih jama naših zgrada i kuća. Radije ćemo prije poslušati savjet kojim ćemo uštedjeti nešto novca nego razmisliti o tome što će se dogoditi s otpadnim vodama koje će godinama završavati u zemlji. Jer eto, to svi ionako rade – pa što ne bih i vi?
I lako ćemo mi za fekalije, to možemo „pregrmiti“ jer će se one s vremenom razgraditi u tlu. Zato ćemo piti koktel modernih kemikalija, toksina i mikroplastike koje se svakodnevno ispušta kroz sudopere, perilice i kupaonice, a koje ni dalmatinsko krško tlo ne može razgraditi. No, to je samo jedan od primjera naše ekološke (ne)svijesti. O tome što se sve radi u poljoprivredi (čast poštenima) zasebna je priča. Uglavnom, poanta je u tome da se nalazimo u većem izmetu (da budem pristojan) nego što mislimo, a najčešći razlog jest ušteda, odnosno ostvarivanje profita.
Ista se stvar može prepoznati i u drugim područjima društvenog života, osobito u kulturi u kojoj je sve prisutniji ideološki i moralni „otpad“. Tako su pojedine osobe sa glazbene scene vrlo aktivne u kampanji oko Like ponašajući se kao moralne vertikale, dok istovremeno ne vide ili ne žele vidjeti toksičnost svojih pjesama kojim se ljudi „hrane“ kao nešto posve normalno. Taj dio glazbene i medijske produkcije obilježen je seksualizacijom, vulgarizacijom i svođenja ljudskog tijela na predmet pogleda i potrošnje. Tekstovi su puni iskrivljenih vrijednosti, ne doprinose izgradnji osobe i društva te na taj način degradiraju onu plemenitu svrhu koju bi glazba trebala imati.
Ono što mi je bilo zanimljivo u svemu ovome jest najavljeni prosvjed „Hod za Liku“, odnosno „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“. Naziv me instinktivno podsjetio na tradicionalni „Hod za život“. I tu se otvara jedno važno pitanje: možemo li istodobno govoriti o zaštiti života u jednom području, a zanemarivati njegovu vrijednost u drugome? Iz katoličke perspektive odgovor je jasan: život nije moguće braniti selektivno. Zaštita nerođenog života i zaštita čovjekova životnog okoliša nisu suprotstavljene vrijednosti. One proizlaze iz iste temeljne istine: ljudski život ima dostojanstvo koje mu daje Bog i nitko mu ga ne može oduzeti. To dostojanstvo treba štititi od trenutka njegova početka do prirodne smrti, ali i stvarati društvene uvjete u kojima čovjek može dostojanstveno živjeti.
Ironija u nazivu Hoda još je veća u činjenici demografske slike Like. Prije tridesetak godina Lika je brojala gotovo 200 tisuća stanovnika, a sada ima nešto manje od 37 tisuća. Još malo pa nećemo imati za koga hodati, a istodobno se ne želi hodati za one koji bi tu Liku trebali nastanjivati sutra – za nerođenu djecu čija smo prava podredili pravu izboru žena. Zato mi se čini kako glavni motiv spomenutih nije bila iskrena želja za općim dobrom, nego jeftino prikupljanje političkih poena. A u korijenu toga nalazi se najčešći ljudski otrov – sebičnost.
Možda je pak najveći problem našega društva korupcija. Ne samo korupcija u obliku mita ili pogodovanja, nego šira kultura u kojoj se osobni interes lako stavlja ispred zajedničkoga dobra. Kada je važno samo „snaći se“, kada je važnije tko koga poznaje nego što je pravedno, kada se odgovornost prebacuje na drugoga, a posljedice vlastitih odluka ostavljaju budućim generacijama, tada više ne govorimo samo o pojedinačnim moralnim pogreškama. Grijeh pojedinca može, ako se ponavlja i institucionalizira, postati društveni obrazac. Tada više nije riječ samo o jednom čovjeku koji je postupio neodgovorno, nego o sustavu u kojem neodgovornost postaje moguća, tolerirana ili čak nagrađena.
U konkretnom slučaju s Likom, najveće je iskušenje bilo dobro zaraditi, odgovornost prebaciti na drugoga i živjeti dovoljno daleko od mjesta na kojem će se posljedice jednoga dana pojaviti. Ali upravo tu počinje pitanje kršćanske odgovornosti: što ostavljamo drugima nakon što ostvarimo vlastiti interes? Ako je naša korist ostvarena tako da drugome ostavljamo štetu, tada se ne možemo opravdati time da je sve bilo legalno.
Kršćanin – ni bilo koji čovjek – ne može živjeti logikom: „Ako mene neće biti kada posljedice dođu, onda to nije moj problem.“ Ne živimo sami na svijetu. Nismo vlasnici stvorenoga svijeta u apsolutnom smislu. Primili smo ga kao dar i odgovornost. Zemlja nije samo prostor koji koristimo, nego naš zajednički dom. A ono što danas činimo prema njoj postaje dio baštine koju ostavljamo budućim generacijama.
Zato sav navedeni otpad dovodi do sljedećeg zaključka: Možemo očistiti Liku. Možemo ukloniti desetke tisuća tona otpada. Možemo sanirati tlo, zaštititi vodu i kazniti odgovorne. I sve je to potrebno. Ali ako ne promijenimo obrasce koji su omogućili da se takvo što dogodi, pojavit će se neka nova Lika. Jer problem nije samo u otpadu koji se nalazi u zemlji. Veći je problem u „otpadu“ kojeg dopuštamo da se nakuplja u nama: pohlepa, ravnodušnost, neodgovornost, sebičnost, korupcija, itd. Sve su to različiti oblici istog otpada i otrova.
Rješenje stoga nije samo u čišćenju prirode. Potrebno je i čišćenje odnosa, institucija, društvenih obrazaca, a najviše vlastitoga srca. Kao što nema slobode društva bez istinske nutarnje slobode pojedinca, tako nema ni čistoće prirode bez nutarnje čistoće našeg srca i duše. A mi kao kršćani trebali bi se dobro sjećati riječi svoga Učitelja: „Ne onečišćuje čovjeka ono što na usta ulazi, nego ono što izlazi iz njih.“
doc. dr. sc. Darko Rapić
