Proteklih tjedana i mjeseci neprestano se govori o opasnom otpadu. Riječ je zapravo o smeću. Iako su meštri od smeća već desetljećima dobro poznati, a smeće odavno vrlo mutan i unosan biznis, mediji u Hrvatskoj uvijek iz nepoznatih razloga ovu temu po kratkom postupku gurnu u zapećak. Posljednji slučajevi u Lici bili su kap koja je prelila čašu. Uzgred budi kazano, do sada još nije pokrenuto pitanje kakvu kaznu trebaju snositi srednjostrujaški mediji za neizvještavanje o ovim temama, odnosno sudjelovanje u prikrivanju ovoga zločina, ali i onih još neprispjelih u javni prostor. O etici i novinarstvu isto bi se tako moglo naširoko jer tema je srodna, doduše tiče se sistematskog onečišćenja javne sfere.
Teško si čovjek može posvijestiti da tijekom čitave povijesti čovjek nije imao problema sa smećem sve do naših dana. Od druge smo polovice 20. stoljeća — teškim metalima, raznim vrstama plastike, sintetičkim gnojivima, pesticidima, deterdžentima… — uspjeli trajno ugroziti uvjete za život, i to toliko da čovjek obolijeva i umire od posljedica smeća. Niska razina svijesti koja vlada u javnosti vidljiva je u uporabi termina u javnoj upravi: čas je nešto miješani komunalni otpad, čas otpad, a čas smeće. Koliko god stručna javnost upozoravala da je prvi pojam drveno željezo i da treba jasno razlikovati otpad od smeća, na zbrci i neredu u nazivlju institucionalno i dalje ustraje. To je tek pokazatelj koliko nam je zapravo stalo do ovoga problema.
Valja napomenuti da je ušminkana administrativna tvorenica ‘miješani komunalni otpad’ zapravo smeće. Smeće nastaje miješanjem različitih vrsta otpada, što dovodi do nemogućnosti da se sastavnice tog sadržaja ponovno, izravno ili posredno, dovedu u suvislu uporabu. Preostaje tek manipulacija smećem koja u svakom daljnjem koraku dovodi do još većeg nereda i štete. Otpad je pak ono što se uvijek može vratiti u neku smislenu i korisnu uporabu.
Kada se govori o odnosu ekologije, etike i vjere, mnogima još nije jasno, kako u Crkvi tako i izvan nje, kakva veza vlada između kršćanske egzistencije i brige za prirodu. Ta je veza takva da ne postoji energija kojom bi se ona mogla raskinuti. Smeće je, naime, prezir prema stvorenoj stvarnosti. Pomirba smeća i vjere hereza je gnosticizma. Takva vjera pripada duhovnoj poziciji u kojoj materijalni svijet nije vrijedan žaljenja, a kamoli brige.
Prošle godine navršilo se 10 godina od objave enciklike Laudato si’: O brizi za zajednički dom. Iako je pojam ekologije u Crkvi prisutan od početka 70-ih godina prošlog vijeka, ovaj prvi zaokruženi dokument na tu temu naišao je na zlonamjerne kritike. U jednoj rečenici sažeto se kaže da je ekološka kriza od početka očitovanje duhovne i etičke krize te krize osobe. Međutim, težak je propust što se nije dovoljno radilo na razvijanju svijesti o brizi za prirodna dobra i o tome kako je riječ o općem dobru koje ne smije postati žrtva profita neodgovornih pojedinaca ili kriminalnih klanova.
U GK-u je 2016. godine profesor fizikalne kemije Stanko Uršić iznio argument koji nije naišao na odjek u teološkim krugovima. Bit toga argumenta jest da u prirodi, koja je stvorena smisleno i po savršenom Božjem promislu, nema ostatka koji je neuređen i besmislen. Iz toga proizlazi da je stvaranje smeća proizvodnja kaosa i negacija savršenstva Božjeg reda u stvorenju. Mogli bismo dodati: kako je, pored svega, stvoreni red smislen, a proizvodnja smeća, osim što je besmislena, predstavlja djelatno širenje besmisla nasuprot božanskom skladu. O tome se radi kada se kaže da je ekološka kriza zapravo etička i duhovna kriza te kriza osobe. U svojoj biti je smeće odnos prema stvorenom a to znači, svjesni toga ili ne, također i odnos prema Stvoritelju.
Dakle, nazivi nisu samo tehnički nego su etički pojmovi, ali i ontološke kategorije. Otpad nije smeće, premda to može postati. Riječ je o ostatku koji se pravilno pohranjuje i oporabljuje te tako predstavlja odgovoran odnos prema ostatcima; odnos koji poštuje skladan prirodni poredak stvari i ne ugrožava čovjeka i okoliš. U etičkom je smislu otpad odgovornost, a u ontološkom se radi o priznavanju i poštivanju reda nasuprot neredu. Smeće je sve suprotno tomu. Radi se o neodgovornosti i neredu, a gledano iz vjere, i o grijehu.
To da smeće nije samo tehnički problem znači da se tiče svakoga od nas jer smo pozvani biti odgovorni prema životnim okruženju. Svaki nemar ima dugoročno posljedice za čovjeka i prirodu. Problem sa smećem takav je da se ono više ne dade opriroditi ili preraditi za novu uporabu. Šteta je nepopravljiva i nenadoknadiva. Različita rješenja koja zanemaruj ovu razliku (otpad-otpad) nude tek prividne vatrogasne mjere, a o tome se čuje dosta u javnoj sferi.
Što bi bilo rješenje? Ono mora biti plod promijene paradigme koja bi na prvom mjestu imala brigu i zaštitu nasuprot profitu i učinkovitosti. To bi između ostalog značilo suzbijanje stvaranja smeća prelaskom na ekološki prihvatljive procese proizvodnje i razdvajanje otpada. No prije svega treba imati na umu da se mora dogoditi promjena stava kod pojedinca (metanoia). Svaki pojedinac može napraviti neizmjerno mnogo u granicama svojih mogućnosti i utjecaja. Primjerice ne kupovati ono što stvara smeće, odnosno ne podržavati onu proizvodnju koja stvara smeće. U kućanstvu pak ne miješati plastiku s organskim ostatcima, jer od lijenog i bezobzirnog miješanja trulih organskih ostataka sa plastikom do katastrofe mikro- i nanoplastike u podzemnoj vodi stoji tek kvantitativna razlika, ali ne i kvalitativna.
Stjepan Štivić
