Mnogi potkraj dana ili uoči spavanja promišljaju o proteklom danu: o postignućima i promašajima koji su ih obilježili. Procjenjuju dobitke i gubitke. Spominju se razloga za zadovoljstvo, odnosno nezadovoljstvo. Uz osmijeh se prisjećaju radosti koje se doživjeli, uzdrhtale duše, ispaćenog tijela, trpe bol, patnju koja ih je snašla. I obodreni ili ranjeni pripremaju se za novi dan.
Mnogi među njima kroz sve to prolaze kao kroz osobni ispit savjesti. Kako su se uzdržali od grubih riječi? I postupaka? Kako su smogli snage na zlo ne uzvratiti zlom? Na ravnodušnost ravnodušnošću? Kako su odolili nekoj napasti? Kako su nadjačali neku slabost? Provjeravaju sebe od danas u odnosu na sebe od jučer.
Sve to ima značenje i vrijednost. Suočavamo se sa svojom nesavršenošću. Koliko nam je moguće, vrednujemo svoj trud da budemo dobri – i bolji, što bolji – ljudi.
Ali sve to samo je dio istine o nama. Dio kojim smo usredotočeni na sebe. Na osobno pročišćenje i određenje. Na ono što prepoznajemo nastojanjem oko osobnog uzrasta.
Dobro je da se, uz to, upitamo koliko smo tijekom proteklog dana poslužili životu? Koliko smo bili zauzeti u službi Bogu i čovjeku? Jesmo li? Jer – dobro je da nam ne promakne – život nije moguće u punini osmisliti, svoje dane opravdati, u usredotočenosti na sebe.
A poslužiti životu, poslužiti Bogu i ljudima, moguće je – i potrebno i naravno – već osmijehom u prolazu, jednostavnom ljubaznošću. Moguće je – i poželjno – tako što ćemo kome dati prednost, ustupiti mu svoje mjesto. Uočiti njegove potrebe. Imati razumijevanja za njegove osobitosti. Uraditi što umjesto koga. Susretljivo preuzeti – i ispuniti – njegove obveze.
Naravno, u službi životu to je tek početak. Dragocjen početak, ali početak. Jer pozvani smo životu – i Bogu i ljudima – poslužiti i tako da se izložimo za koga. Da odustanemo od izazova lagode i posvetimo se drugima – i znanima i neznanima. I to čitavim bićem. Čitavim životom.
Dobro je podsjetiti se da smo talente, kakvi god oni bili – od onih osobito uočljivih do onih teže primjetnih – primili zbog drugih. Da smo ih primili da se pridodamo životu drugih, da se u njega zdušno uključimo.
Bez toga naš ispit savjesti – a prije toga i naš pristup životu – ostaje nedorečen, naša ispravnost, naša dobrota manjkava.
Jer – nije li nam duša prostranija od našega tijela, od naše krhkosti, nismo li snažno posvećeni dobrobiti onih s kojima živimo, onih koji dolaze poslije nas, tko smo? Jesmo li razumjeli Evanđelje? Jesmo li razumjeli Isusa? Jesmo li iskusili zašto nam je darovano srce?
Stjepan Lice
