Na sam Uskrs 12. travnja 1789. ugledao je u Cereti, u pokrajini Liguriji, svjetlo svijeta Antun Marija Gianelli, budući biskup i svetac. Već od malena pokazivao je znakove duhovnoga zvanja. Pobožna i plemenita gospoda Nicoletta Rebizzo povela ga je stoga u Genovu i predvela kardinalu Spinu, moleći ga da maloga primi u sjemenište. Ona ga je na njegovu putu do oltara i dalje pomagala. U 19. godini života Gianelli je stupio u bogoslovno sjemenište te provodio uzoran klerički život. Pokazivao je naročit smisao te izrazitu sposobnost za propovijedanje. Stoga mu je bilo dopušteno da propovijeda čim je primio red podđakonata.
Antun je u cvijetu mladosti, u dobi od samo 23 godine, 23. svibnja 1812. primio svećeničko ređenje. Kako je bio zagrijan za svoj poziv, poče odmah s velikom revnošću obavljati razne svećeničke službe. Marno je poučavao vjernike u kršćanskome nauku svjestan da je vjersko neznanje velik neprijatelj rasta u vjeri. Za svoje se kateheze marljivo i savjesno pripremao, a pripravu je popratio žarkim molitvama. U kolegiju piarista obavljao je službu profesora književnosti, no nije bio samo profesor već i odgojitelj. Zalagao se za preventivnu odgojnu metodu. Mladima, prakticiranjem sakramentalnoga života, valja nekako pomoći da ne upadnu u razne mane. Bolje je zlo spriječiti, negoli ga kasnije liječiti.
Kasnije u bogoslovnom sjemeništu Gianelli postade profesorom govorništva. Kako je sam bio zagrijan govornik, nije mu bilo teško predavati i drugima vještinu i tajne govorništva. O tome je napisao i malu raspravu koja govori o njegovoj veoma živahnoj ćudi. Kroz deset godina bio je profesor govorništva, no time nije bila iscrpljena sva njegova djelatnost. Uz to se bavio i karitativnim radom, osobito u oskudnim i gladnim godinama 1816-1817. Grad Genova poznavao ga je kao vrsna propovjednika u svim važnim zgodama i na velike svetkovine. Kroz dvanaest godina obavljao je veoma plodnu pastoralnu službu u Chiavariju.
Gianelli se u pastoralnom radu služio posve modernim metodama. Tako je sastavio župnu kartoteku, koja mu je bila kao neki barometar za poznavanje stanja u njegovoj župi. Godine 1829. osnovao je žensku redovničku družbu Marijinih kćeri, koja se imala baviti odgojem ženske mladeži i karitativnim radom po bolnicama i gostinjcima. Njegove su redovnice postale slavne kad su za vrijeme pošasti kolere herojskom hrabrošću i ustrajnošću dvorile bolesnike uz rizik i opasnost vlastitoga života.
