Nitko ne može predvidjeti što će izaći iz rasprava na Sinodi o sinodalnosti u listopadu 2023., ali vjernik zna, podsjeća nas Benoist de Sinety, župnik u Saint-Eubert u Lillu, da će Duh Sveti dovršiti svoje djelo. Autor knjige „Treba dignuti glas. Prihvat migranata, poziv na hrabrost“, napisao je tekst o sinodi koji je s francuskog prevela Isusova mala sestra Vesna Zovkić
Vlastitost nekog radnog dokumenta, u ovom slučaju dokumenta „Instrumentum laboris“ za opću sinodu o sinodalnosti Crkve, jest u tome što vodi prema cilju. Vlastitost refleksije je u tome što može biti otvorena, a rasprave da bude slobodna. Objavljivanjem nekoliko stranica dokumenta koji priprema raspravu za Sinodu o sinodalnosti, njihovi autori samo podsjećaju na načelo. S uvodnom napomenom za one koji su zabrinuti i uvrijeđeni: 13. ožujka 2013. Duh Sveti vjerojatno nije spavao kada je prisutne kardinale nadahnuo da izaberu Petrova nasljednika. Znali su za njegovu žarku želju da se počne slobodno razgovarati, što je dotad u Crkvi bilo ograničeno na svim razinama.
Uz rizik vike i strke
Sjećam se da sam par godina kasnije, ubrzo nakon objavljivanja Amoris Lætitia, razgovarao s nekoliko svećenika od kojih nijedan nije zagovarao nekakvu revoluciju. Po prvi puta usudili smo se jedni drugima reći nešto o pastoralnoj i ljudskoj boli koju smo osjećali slušajući vrlo oštre osude upućene vjernicima koji su razvedeni, bilo da su ponovno vjenčani ili ne. Nekoliko godina ranije, studenti iz Ile-de-France s ponosom su slušali kako Nicolas Hulot [francuski novinar, reporter, televizijski voditelj, pisac, ekološki aktivist i političar] pod svodom bazilike Notre-Dame u Parizu kaže da je tekst Laudato Si najvjerojatnije najvažniji tekst ikada napisan o ekologiji. I još jedan događaj: telefonski poziv prijatelja homoseksualca koji mi vrlo emotivno govori koliko su ga potresle Papine riječi, ono čuveno Tko sam ja da sudim? Deset godina od njegova putovanja na Lampedusu gdje je molio za žrtve naše ravnodušnosti, Rimski biskup je papa koji u središte života Crkve želi staviti Božju Riječ. Uz rizik vike i strke? Da. No, je li to rizik?
Ono što je vlastito raspravi
To što vjernici – jer radi se o vjernicima, zar ne? – mogu diskutirati i raspravljati, nije li to najmanje što možemo učiniti? Osim ako nam je draži poredak više vojničkog stila, sektaška vizija stvari? Vlastito raspravi, diskusiji je to što nitko ne može predvidjeti što će iz nje izaći. Ali vjernik zna da pobjeđuje snaga Duha. Ili pak Crkve više nema. Tijekom Drugog vatikanskog koncila ni manevriranja ni prijetnje kurije, ni uporni i ponekad militantni zahtjevi pristaša promjena po svaku cijenu, nisu nadvladali mudrost Koncila.
Knjiga Riječi Božje predsjedavala je sastancima: na otajstveni način izvršila je svoje djelo, dijeleći očekivanja i zabrinutost jednih i drugih. Neki su bili nezadovoljni nedostatnim promjenama, neki su govorili o zločinu. Vjerojatno će tako biti i nakon otvaranja iduće Sinodske skupštine. Ali moramo priznati da je uvijek bilo isto: od Carigradskog sve do prekinutog koncila 1870., svaki put ista vika, ista kuknjava. A Providnost ostvaruje svoje djelo u vremenu i u srcima, najprije tako što nas poziva na istinsku poniznost koja se sastoji u tome da prihvatimo da nas ovo nadilazi i da ne tvrdimo da smo u pravu samo mi, protiv svih.
Dobronamjernost
Ako je Crkva danas tako živa na pet kontinenata, to je zato što je sredinom 20. stoljeća znala napraviti zaokret koji je učinila mnogo puta tijekom velikih promjena i velikih prevrata u svijetu. Slušati, susresti, primiti, odlučivati dobronamjerna srca, jer se nijedna riječ ne može primiti bez dobronamjernosti: vidjet ćemo kako će se odvijati stvari pod kupolom Svetog Petra, to doista ne ovisi o nama. Ali s naše strane, možemo već sada razmišljati o predstavljenim smjernicama i nastojati da o njima, bratski, zajedno razgovaramo. I da molimo za naše vlastito obraćenje kako bi naša volja svakim danom bila malo više u zajedništvu s onom Božjom.
