Vole duge haljine, prva sjedala, bolja mjesta i duge pozdrave.
Tko smo i čiji smo?
Jao vama!
Kako onda, tako i danas.
Puno dobrih namjera i lakih obećanja.
Puno hodanja unatrag i udaljavanja od – dobra.
Obožavamo prve redove, najbolja mjesta, kako bi ispali što bolji.
Bezimena udovica, dala je sve što je imala.
I nestala.
Vjerujemo da je njena priča završila dobro.
Kako ide naša priča?
Ima mjesta na kojima treba dati sve od sebe.
Ili se baš odreći nečega od sebe.
Ne treba ići daleko.
Znademo one koji su dali sve.
Ono najvrjednije.
Svoje želje, svoje snove, svoja nadanja. Svoje zdravlje. Svoje živote.
Bez zadrške.
Bez računice.
Bez kraja.
A svijet kaže da nema ništa besplatno.
Kaže i laže.
Davati dok ne zaboli. Inače nema ljubavi.
Tko sije obilato, obilato će i žeti.
Mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna.
I ne radi povrata poreza.
Radi Boga – poput njega.
Ovo je vrijeme kad Isusu treba reći: Prijatelju, pomakni se naviše!
Budi prvi do mene. Jer, i tako smo ostali sami.
Ante Vranković
