Kršćanska vjera ispovijeda da se cjelovito spasenje osobe, a to je zajedništvo s Bogom, događa u vremenu, odnosno da je realno i da uključuje sve dimenzije postojanja osobe. Jednostavno rečeno, prostor i vrijeme postali su povijest spasenja. Spasenje, zajedništvo s Bogom u Isusu Kristu događa se tvarno, to jest tjelesno: caro cardo – tijelo je stožer spasenja. U Nicejsko-carigradskom Vjerovanju to je izračeno riječima: Koji je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebesa, sjedi s desna Ocu. Dakle, budući da je Bog postao čovjekom, uzeo tijelo, doista živio i trpio s nama, među nama i za nas, to tijelo, mada u proslavljenosti, upravljeno je svojem konačnom ostvarenju, uskrsnuću a ne nestanku! Na ovozemaljskom putovanju “uspostavlja se sve veće jedinstvo između tijela i duha, i to na svim razinama: na razini čovjeka pojedinca, ljudskog roda i čitavoga svemira. U konačnici će se duh i tijelo potpuno međusobno prožeti, gotovo identificirati, ali bez gubitka vlastita identiteta. To posljednje jedinstvo naziva Sveto pismo ‘novim nebom i novom zemljom’. Čitav će svemir sudjelovati u blaženstvu djece Božje (usp. Rim 8,21), bit će čista posuda Božje slave”.[1]
Danas je, međutim, sam pojam realnosti duboko stavljen u pitanje. Oblikovanjem virtualne stvarnosti, ne samo za potrebe računalnih igara, sugerira se novi način poimanja stvarnosti, kreirane po vlastitom nahođenju. Čovjek tako više nije tek dio stvarnosti, nego postaje njezin stvoritelj. Čini se da tako ponovo ulazi u zamku koja stoji na početku i temeljna je varka: postati sam svojim bogom! U toj varci poništava se razlika između Boga i čovjeka, pa čovjek, kao sam svoj bog, postaje i gospodar nad drugim čovjekom, što lako postaje put u pakao. U svijesti onih koji se priklanjaju takozvanoj čistoj duhovnosti, u kojoj nema mjesta žrtvi i Kristovu križu, shvaćanje sakramenata bliže je gnostičkom ili budističkom nego li kršćanskom poimanju odnosa tijela i duha, vremena i vječnosti, Boga i svijeta.[2] To u konačnici znači isključivanje osobe Isusa Krista kao onoga koji je apsolutno relevantan za vjeru, te preoblikovanje sakramenata od događaja susreta s Kristom u Crkvi u obredne manifestacije “nove duhovnosti”.
Pokušaji preoblikovanja kršćanskih simbola očito idu u tom smjeru. Pojekt New Age-a pokušao je revalorizirati i revitalizirati poganski simbolizam, ujedno postavljajući zahtjeve za takvom inkulturacijom sakramentalne prakse koja će dopustiti i uključiti nekršćanski, poganski pa čak i magijski simbolizam.[3] Stoga nije beznačajno ako se umjesto kršćanske svijeće pale mirisavi štapići, umjesto kršćanskog molitvenog stava uvodi meditativno sjedenje u položaju lotosova cvijeta, a umjesto liturgijske skrušenosti i poniznog stava pred otajstvom zalaže za liturgijski ples i otpuštanje uzda senzualnosti.
U konačnici pitanje kršćanskog shvaćanja sakramentalnog puta spasenja svodi se na jednostavni upit: Je li Isus Krist stvarna mjera ljudske osobe i cijele povijesti? Jesu li njegove riječi i njegovo djelovanje određujući za istinsku praksu vjere? Dakle, pitanje budućnosti sakramenata u Crkvi, pitanje je vjere u Isusa Krista kao jedincatog Puta spasenja.
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora iz djela “O sakramentima. Izbor radova”, Crkva u svijetu, 2017.
[1] Alfred Schneider, Eshatologija. Vjerujem u uskrsnuće i vječni život, FTI, Zagreb 2010., str. 180.
[2] Usp. Papinsko vijeće za kulturu – Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, Isus Krist – donositelj vode
žive. Kršćansko promišljanje o “New Ageu”, Verbum, Split 2003.; Walter Fürst, “Sakramentalnost u
dobu virtualnosti”, Bilten franjevačke teologije – Sarajevo 31 (2003.-2004.), 1-2, str. 175-182.
[3] Znakoviti su gnostički elementi u tim nastojanjima. Usp. Ivan Devčić, “Antikršćanski karakter nove
religioznosti”, u: Mijo Nikić (ur.), Novi religiozni pokreti. FTI, Zagreb 1997., str. 213-232.
