Kad se u biblijskim pripovijestima spominju neke osobe, rijetko ih se naziva vlastitim imenom, nego ih pisci označavaju kao neki čovjek, neka žena, netko iz mnoštva… To „skrivanje imena i identiteta“ onih koji su ponekad glavni, a ponekad sporedni likovi svetopisamskih tekstova golica našu znatiželju i potiče pitanja o tim osobama, o njihovu porijeklu, društvenom položaju, o svemu što ih je dovelo do neke granične egzistencijalne situacije iz koje su, unatoč mnogim preprekama i teškoćama, aktivno tražili izlaz. Njihova nas hrabrost i upornost zadivljuje i potiče na razmišljanje što učiniti kad više nema nikakvih izgleda za poboljšanje, kad se čini da su svi pokušaji bezuspješni i da bi najbolje bilo odustati od života, od sebe samih.
U Evanđelju po Marku susrećemo pripovijest o ženi koja je bolovala 12 godina (Mk 5,25-34). Evanđelist ne otkriva ni njezino ime, ni dob, ni porijeklo, ali navodi koliko je godina bolovala te da je mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve i ništa joj nije koristilo. Spram svega što je poduzela s pravom bi se očekivalo da je doživjela bar malo olakšanja, no njezino se stanje, unatoč svemu što je pokušavala, samo pogoršavalo. Premda je godinama bolovala, nije se predavala, tražila je pomoć, izlaz iz situacije koja ju je na neki način iscrpljivala ne samo tjelesno već i duhovno jer je ona zbog svoje bolesti bila nečista, tj. isključena iz društvenog i religioznog života zajednice.
Žena koja je ostala bez životne snage (zbog dugogodišnjeg krvarenja) i materijalne sigurnosti (razdala sve imanje da bi povratila zdravlje) nema više nikakvog uporišta u samoj sebi niti u onome što je posjedovala, ali ne odustaje. Čula je za Isusa i želi mu prići, odlučna je dotaknuti njegovu odjeću/haljinu jer vjeruje da će joj taj dodir donijeti toliko željeno zdravlje, odnosno spasenje. Njezin nam primjer pokazuje koliko je važno, kad se sva vrata za neki boljitak zatvore, imati otvorene uši. Čeznula je i uporno tražila izlaz iz života obilježenog dugotrajnom bolešću, a on se, kako čitamo u recima ovoga evanđeoskog ulomka, nije nalazio negdje izvan nje već u njoj, u slušanju o Onome o komu su drugi pričali vjerojatno poneseni i zadivljeni njegovim riječima (poukama) i djelima (ozdravljenima, čudesima). U trenutku doticanja Isusa događa se njezino ozdravljenje. Ona odmah „osjeti u tijelu da je ozdravila od zla“, kako nam to evanđelist Marko opisuje.
Bolesna, bezimena žena, isključena iz društva, utopljena u mnoštvo koje je okruživalo Isusa svojim doticanjem njegovih haljina izlazi iz anonimnosti i zaštićenosti masom. Premda je odostraga, neprimjetno i skriveno prišla Isusu, nije ostala nezapažena. On je osjetio njezin dodir i upitao: „Tko se to dotaknu mojih haljina?“ Nije se zaustavio samo na pitanju upućenom svima u masi, nego je ženu tražio pogledom. Sretna zbog ozdravljenje koje je iskusila, ali sada prestrašena i u drhtanju jer okružena mnoštvom zna da je Isusovo pitanje upućeno njoj te da ju pogledom traži, ona istupa iz mase i baca se preda nj, tj. iskazuje mu poštovanje, zahvalnost. Zatim mu ispripovijeda svu istinu. Ne znamo koliko je vremena imala na raspolaganju, jer je Isus bio na putu prema Jairovoj kući, ali vjerujemo da ovo naglašavanje „svu istinu“ obuhvaća sve što je bitno obilježilo njezin život do ovoga trenutka ozdravljenja. Svojim zaključnim riječima: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!“, Isus je prihvaća u novu obitelj, u zajednicu okupljenih oko njega, u kojoj nema isključenih. U zajednicu čija su vrata otvorena svima po osobnoj vjeri u Isusa koja je ovoj ženi omogućila zdravlje i vratila ju u zajedništvo s drugima. Pripovijest o ženi koja je 12 godina bolovala potiče nas da razmislimo ne toliko o svemu onome što podnosimo, s čime se mučimo, iz čega tražimo izlaz, već o svojoj vjeri, o osobnoj vjeri u Isusa. Kraj ove pripovijesti otkriva nam da Isus ne hvali njezinu izdržljivost u bolesti ni ustrajnost u traženju pomoći, nego samo njezinu vjeru koja ju je otvorila za čudo ozdravljenja, za prihvaćanje spasenja.
s. M. Tea Barnjak, mag. theol.
