Ime je riječ koja služi za označavanje pojedinačnog bića, stvari, skupine. Davanje imena nekomu istovremeno je znak moći i priznanja. U antičko doba, ta je uloga redovito pripadala ocu. Imati ime značilo je imati podrijetlo i pripadnost. U našem svijetu, davanje imena može imati mnoštvo značenja. Nekima je to znak povezanosti ili održavanja veze s tradicijom, podrijetlom, vlastitim korijenima, za druge je, pak, prekid sa svim navedenim te izraz posebnih životnih osjećaja i povezanosti s nekim drugim, posebnim ljudima, poput onih iz svijeta glazbe, filma, mode, sporta… Ime je za nositelja oduvijek imalo težinu kao svojstvo po kojem se pojedinac razlikuje od drugih, kao izričaj osobnosti ili nasljeđa. U povijesti čovječanstva sačuvan je spomen na brojne čija nam imena nisu zapisana ili prenesena, ali to ne znači da su oni u svome vremenu bili bezimeni ili beznačajni. Čim su nam prenesena njihova djela, neki životni stavovi, postupci, životne situacije, znači da su imali neku važnu ulogu ili su svojim riječima i djelima imali veliki utjecaj na druge pa je bilo važnije ono što su oni bili nego kako su se zvali.
U knjigama Staroga i Novoga zavjeta, od Postanka do Otkrivenja, pronalazimo i susrećemo mnoštvo različitih likova. Nekada se ističe pojedinačni lik, a često se likove smješta unutar neke grupe. Ugrubo bismo ih mogli podijeliti u dvije skupine. Prvoj skupini pripadaju oni čije nam je ime otkriveno, a drugoj bezimeni. Dobro su nam poznate biblijske pripovijesti u kojima se ističu zasluge, položaj ili uloga muškaraca u povijesti izabranog naroda, u Isusovo vrijeme te u prvim kršćanskim zajednicama. Malo je onih koji nisu čuli za Mojsija, proroka Iliju i druge velike proroke poput Izaije ili Jeremije, kralja Davida, apostole Petra, Ivana i Jakova ili pak za Pavla, velikog apostola narodâ ili za Barnabu, Pavlova suradnika. Osim spomenutih muškaraca, u biblijskim knjigama opisani su također uloga i djelovanje znamenitih žena, poput proročice i sutkinje Debore, hrabre Judite, vjerne Rute, Marije iz Nazareta, Marije Magdalene, sestara Marte i Marije, gostoljubive Lidije, Priske, aktivne Pavlove suradnice.
Oni likovi, muški i ženski, čije se ime izričito ne navodi, ali se u nekom kontekstu pojavljuju u glavnim ili sporednim ulogama svetopisamskih pripovijesti i događaja, nisu manji važni. Upravo su nam njihovi primjeri i djelovanje poticaj za otvorenost prema Bogu, pouzdanje u njegovu mudru providnost, hrabrost u izazovnim i odvažnost u bezizlaznim situacijama. Također nas potiču na ljubav, otvorenost i zauzimanje za bližnje, strance, za opće dobro, za narod.
U našemu razmišljanju želimo na poseban način spomenuti mnoge bezimene/anonimne biblijske žene, često smještene u sjenu velikih osobnosti i događaja. Ovdje mislimo na brojne žene, majke, kćeri, sluškinje i supruge čija nam imena nisu otkrivena, ali su dio biblijske povijesti. Pritom nam njihova svjedočanstva i zasluge služe kao pouka da bezimenost ne znači beznačajnost, već pruža mogućnost za identifikaciju. Stoga nas takvi likovi pozivaju na promišljanje o vlastitoj ulozi i utjecaju u obiteljskom, društvenom i drugim okruženjima, provociraju na poistovjećivanje, aktivno djelovanje, usvajanje sličnih stavova kao npr. upornosti i ustrajne vjere, na usmjerenost za dobro drugih, pojedinaca i grupa.
Bezimene žene susrećemo na mnogim stranicama Biblije. Ovdje navodimo samo neke od njih. U Starome zavjetu, na početku Knjige Izlaska, spominju se žene na obala rijeke Nil, faraonova kći i njene sluškinje. U Knjizi Brojeva, spominju se Selofhadove kćeri koje su se izborile za zakon ženskog nasljeđa. Druga Knjiga o Kraljevima, u pripovijesti o ozdravljenju Naamana, spominje mladu djevojku Izraelku, sluškinju Naamanove žene, kao posrednicu njegova ozdravljenja od gube.
U novozavjetnim je knjigama, napose u evanđeljima, također sačuvan spomen na brojne bezimene žene. Evanđelje po Marku osim što navodi imena nekih žena koje su pratile Isusa, skupno spominje da su ga pratile i brojne druge koje ostaju anonimne. U ovome Evanđelju susrećemo pripovijest o Jairovoj kćeri, o ozdravljenju bolesne žene te o snažnoj vjeri jedne strankinje. Slične podatke pronalazimo i u Evanđelju po Mateju. Evanđelist Luka navodi najviše žena koje imaju osobna imena, ali i mnoge koje ostaju bezimene, poput udovice iz Nina nad kojom se Isus sažalio, žene iz mnoštva, udovice koja je u hramsku riznicu ubacila sve što je imala. Evanđelje po Ivanu spominje bezimenu Samarijanku kao uspješnu misionarku vlastitoga grada jer su se na njezinu riječ obratili mnogi. U istome evanđelju opisan je susret Isusa i bezimene preljubnice.
Tijekom sljedećih mjeseci promišljat ćemo o biblijskim (ne)poznatim i (ne)imenovanim ženama i razmatrat ćemo njihove uloge u različitim situacijama i životnim kontekstima. Zasigurno nam njihovi međuljudski odnosi, veze s drugim biblijskim osobama i uloge koje su imale u nekom trenutku i vremenu mogu biti ili za izaći iz sjene anonimnosti ili cijelim svojim bićem, svojom osobnošću i identitetom, imenom i prezimenom, preuzimati odgovornost, imati inicijativu, zauzimati se za istinu, za dobro i za neprolazne vrednote.
s. M. Tea Barnjak, mag. theol.
