Klement Rimski
Klement Rimski bio je apostolski otac i treći rimski biskup nakon svetoga Petra. Od njegovih je djela sačuvano samo jedno, Pismo Korinćanima. Povod koji ga je nagnao na pisanje bili su razdori koji su se dogodili u korintskoj Crkvi. Neki su se, naime, prvenstveno zbog ljubomore, pobunili protiv svojih prezbitera i pritom uspjeli obmanuti veliku većinu vjernika, pridobivši ih na svoju stranu. To je rezultiralo time da su neke prezbitere, „koji su pošteno živjeli, udaljili sa službe koju su oni besprijekorno i časno vršili“ (Pismo Kor., 44,6).
Klement je bio žalostan jer su Korinćani svojim postupcima nanijeli zlo, ne samo prezbiterima koje su svrgnuli sa službe, nego i Crkvi kao tijelu Kristovu, zapravo sebi samima: „Zašto trgamo i komadamo Kristove udove i protiv vlastitoga tijela dižemo bunu te takvim bezumljem zaboravljamo da smo udovi jedni drugima?“ (Pismo Kor., 46,7). Potičući ih na ponovno uspostavljanje mira u zajednici, pozvao ih je na to da odbace od sebe „svaku nepravednost i zloću, gramzivost, svađe, pakosti i prijevare, ogovaranja i ocrnjivanja, mržnju prema Bogu, oholost i hvastanje, taštinu i negostoljubivost“ (Pismo Kor., 35,1). Istodobno im je s velikim žarom pisao o potrebi povratka Bogu i vjeri u Krista, o poslušnosti, poniznosti, gostoljubivosti, uzdržljivosti, strpljivosti, blagosti, slozi, pravednosti, pobožnosti i pokajanju, a nadasve o ljubavi. Evo jednoga teksta o ljubavi:
„Tko ima ljubav u Kristu, neka vrši Kristove zapovijedi. Tko može iskazati savez Božje ljubavi? Tko li izreći veličajnost njezine ljepote? Neizreciva je visina do koje nas ljubav uzdiže. Ljubav nas povezuje s Bogom; ljubav pokriva mnoštvo grijeha; ljubav sve podnosi, sve strpljivo trpi; u ljubavi nema ništa podlo, ništa oholo; gdje je ljubav, nema raskola, ljubav ne diže pobunu; ljubav sve čini u slozi; po ljubavi svi su Božji izabranici savršeni; bez ljubavi Bogu se ništa ne mili. Po ljubavi Gospodin nas je posvojio; zbog ljubavi koju je naš Gospodin Isus Krist gajio prema nama po Božjoj je volji dao svoju krv za nas, svoje tijelo za naše tijelo i dušu za naše duše“ (Pismo Kor., 49,1-6).
Pažljivi će čitatelj odmah uočiti sličnost navedenih redaka s Pavlovim Hvalospjevom ljubavi iz 1 Kor 13, napisanim samo četrdesetak godina ranije. Zanimljivo je da je i Pavla na pisanje toga prekrasnog teksta o ljubavi potaknuo isti motiv kao i Klementa: razdori i svađe koji su se dogodili u Korintu. U vezi s time, ne možemo ne zapitati se: kako je moguće da su se Korinćani, koji su se, kako i sam Klement piše, nakon Pavlova pisma okrenuli dobru (usp. Pismo Kor., 47,4), već u idućoj generaciji suočili s istim problemom strančarenja, međusobnih svađa i razdora?
Čini se da nam Klement donosi odgovor na to pitanje: „Dana vam je sva čast i obilje te se ispunilo ono što je pisano: Ljubljeni je jeo i pio, ugojio se i usalio pa se uzritao (usp. Pnz 32,15)“ (Pismo Kor., 3,1).
Korinćani su imali povlasticu biti naslovnicima hvalospjeva koji je do današnjih dana ostao jedan od najljepših tekstova o ljubavi. Tu povlasticu nisu zaslužili, štoviše, dobili su je „na račun“ svojih slabosti i mana. U onom trenutku to očito nisu bili u stanju raspoznati pa su je, možda, shvatili kao čast koja im je bila iskazana zbog njihovih zasluga. Od oholosti do razdora kratak je put. Nama je danas lako uočiti slabosti korintske zajednice no, kao i ona nekad, ne vidimo slabosti svojih zajednica. I nama se dogodi da, jedući i pijući s božanskog izvora, posrnemo pa pomislimo da smo jedini ljubljeni, ugojimo se, usalimo i počnemo ritati. Možda smo i mi zaslužili neki novi Hvalospjev ljubav, možda i nas treba pozvati na poniznost, strpljivost, poslušnost, gostoljubivost, podsjetiti nas da smo Tijelo Kristovo i udovi jedni drugima?
Osim toga, ima u događaju s Korinćanima i jedna vrlo utješna stvar.
„Nepopravljivost“ Korinćana pomaže nam da se riješimo svojevrsnog kompleksa proizašlog iz mišljenja da su u prvoj Crkvi kršćani bili savršeni. Ponekad je stvarno teško biti kršćaninom razapetim između darovane nam ljubavi i vlastitih slabosti. Činjenica da su se s istim problemom susretali i prvi kršćani može nam pomoći da prihvatimo i priznamo svoje slabosti, dok istodobno ponizno nastojimo živjeti u ljubavi. To nam pomaže i da pokušamo razumjeti tuđe slabosti i vidjeti ono dobro u njima. Ne moramo niti možemo biti savršeni, ali za time trebamo iskreno težiti, u strpljivosti sa samima sobom i s drugima, dopuštajući Isusu Kristu da nas svojom ljubavlju malo po malo vodi do neizrecivih visina.
Izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
