Poštovani pratitelji Mreža Riječi danas nastavljamo s istraživanjem bogatstva koje je skriveno u škrinjicama crkvenih otaca.
—————————————————————————————————————–
Vrijeme crkvenih otaca uobičajeno se dijeli na tri razdoblja:
1. Razdoblje rasta – od novozavjetnog vremena do Milanskog edikta (313.) ili, po nekim autorima, do Nicejskog koncila (325.).
2. Razdoblje cvata, ili zlatno doba starokršćanske književnosti – od 313. (ili 325.) do Kalcedonskog koncila (451.) ili do smrti pape Leona Velikog (461.).
3. Razdoblje opadanja – od 451. (ili 461.) do smrti sv. Ivana Damaščanina (749.) ili Teodora Studite (826.), na Istoku, i smrti sv. Izidora Seviljskog (636.), na Zapadu.
Kroz ta su tri razdoblja crkveni oci, ako ih gledamo kao cjelinu, prošli životni put kojim prolazi svaki čovjek.
Razdoblje rasta mogli bismo usporediti s djetinjstvom i mladenaštvom. U njemu su oci prvo učili hodati s Bogom i govoriti o Bogu – posve jednostavno ali s velikim zanosom. Potom su se mladenački hrabro upuštali u izazove koji su im dolazili iz društva koje nije prihvaćalo kršćane (štoviše, preziralo ih je, progonilo i ubijalo) i nastojali mu pokazati razloge svoje vjere u Isusa Krista i spremnosti da za nj pođu u smrt. Kao i svaki mladi čovjek bili su puni entuzijazma i energije, puni pitanja i odgovora (ili pokušaja odgovora) o Bogu i vrlo odrješiti u razotkrivanju i pobijanju krivih učenja. Ipak, još nisu imali potrebu usustaviti svoja teološka promišljanja. No zato su, kao žestoki borci za pravdu i pravednost, uz Božju pomoć uspjeli postići da je kršćanstvo postalo priznata, a potom i službena religija Rimskoga Carstva.
Razdoblje cvata, ili zlatno doba, podsjeća čovjekovu zrelu dob, u kojoj je već stekao određeni „status“ u društvu. Odrastao čovjek vrlo dobro znade da o onome što učini u svojim „najboljim“ godinama ovisi ne samo njegova budućnost nego i budućnost njegove obitelji, pa i društva (dakako, istinski zreo čovjek pritom znade da ne ovisi sve samo o njegovim djelima i zaslugama). Crkveni su nam oci u razdoblju cvata, dobrano se namučivši u teološkim promišljanjima ali i svjesni da bez Duha Svetoga ne bi mogli ništa doumiti, priskrbili najvažnije dogmatske formulacije koje do današnjih dana stoje u temeljima Crkve – one o Presvetom Trojstvu na Nicejskom (325.) i Carigradskom (381.) koncilu i o Isusu Kristu, jednoj božanskoj osobi u dvjema naravima, božanskoj i ljudskoj, na Efeškom (341.) i Kalcedonskom (451.) koncilu.
Kod otaca koji su živjeli i djelovali u razdoblju opadanja moguće je vidjeti karakteristike čovjeka koji je već duboko zašao u starost. Ima sve manje snage za nove inicijative, ali zato vrlo rado ponavlja ono što je prije naučio i iskusio. Tako su i oci iz ovoga razdoblja, osim nekih izuzetaka, više ponavljali ono što je bilo rečeno prije njih negoli iznosili nove i originalne misli o Bogu. Pritom su, ipak, učinili nešto vrlo korisno: počeli su prikupljati blago iz škrinjice prijašnjih otaca. Neka su ranija teološka promišljanja ostala sačuvana samo u njihovim zbirkama otačkih citata.
Gotovo svi crkveni oci, bez obzira kojem razdoblju pripadali, uz svoje ime imaju i „prezime“. Evo tek nekoliko primjera: Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, Irenej Lionski, Abrozije Milanski, Bazilije Cezarejski, Ćiril Aleksandrijski… Njihovo je „prezime“ pokazatelj u kojem su gradu vršili svoju biskupsku službu. U prvim je stoljećima, dakle, bilo nekako naravno da su „veliki“ biskupi bili i „veliki“ teolozi. Neki su, kao na primjer sveti Bazilije ili rimski biskupi, pape Leon i Grgur, čak bili nazivani i kao Veliki.
Premda su nam crkveni oci svojim dubokim teološkim promišljanjima ostavili u baštinu ono što trebamo vjerovati o Bogu, ima još jedna stvar koju nikako ne bismo smjeli izgubiti iz vida. Naime, kad god su govorili o Bogu, činili su to s poniznom sviješću da stoje pred Otajstvom koje njihov um nikada neće moći dokraja proniknuti.
Bog je otajstvo koje prožima sve žilice našega bića, ali ga mi, koliko god „znanja“ o njemu imali, nikada nećemo moći posve razumjeti. Ta je spoznaja blagotvorna. Ona ne trne žar da upoznajemo Boga, pomaže nam da lakše prihvatimo činjenicu da nismo u stanju pronaći sve odgovore na naša pitanja o njemu i ublažuje našu oholost, napast kojoj ponekad svatko od nas podlegne.
Izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
