21. travnja 2025. godine, u kuću Očevu preselio je 266. poglavar Majke Crkve – papa Franjo! Kada je 2013. godine postao papa, bio sam na teološkom studiju tijekom kojeg sam posebnu ljubav gajio prema njegovom prethodniku – dobrom Nijemcu i teološkom velikanu papi Benediktu XVI. I sam sam, kao i mnogi drugi, u počecima upao u zamku uspoređivanja dvojice papa te sam bio više zaokupiran razlozima Benediktove ostavke nego Franjinim izborom. Osjećao sam nezadovoljstvo zbog Benediktova odlaska jer je mom duhu u tom trenutku trebala “čvrsta teološka ruka”. Iz navedenog je jasno da Benediktovu teologiju nisam razumio, a samim time niti Franju prihvatio onako kako sam trebao.
Dok se čovjek koji se smatra “pravovjernim vjernikom” ne obračuna s osobnim demonima treba elitističku Crkvu koja će mu pružiti jasnoću, čvrsto teološko uporište i razloge za vlastiti duhovni elitizam. On zapravo ne treba Crkvu, nego mjesto za bijeg. Treba teologiju bez ljubavi. Bogu hvala, iskustvo mi kaže da vjernici prije ili kasnije postanu svjesni vlastite grešnosti te se odluče uz Božju milost s njom obračunati. Taj proces je bolan i težak. Priznati vlastitu grešnost i pobjeći od “ugode” grijeha te duhovne oholosti nije lako, ali drugog puta nema.
Čovjek koji je prošao put obračuna s vlastitim zlom je svjestan kako je ta borba teška, posebno kada se oslanjaš na sebe – a ne na Krista. Taj čovjek je svjestan i kako se na grijeh lako vratiti, kako demoni uvijek dolaze na mjesto na kojem su se nekada hranili. Taj čovjek je zahvalan – jer mu je oprošteno i jer je izliječen. Ali je svjestan vlastite slabosti. I koliko mu je Kristova milost potrebna. Zbog toga se ne smatra boljim i svetijim od drugih. Zbog toga u “izoliranoj svetačkoj samodostatnosti” ne traži bijeg iz svijeta. Niti od ljudi. Svjestan je destrukcije grijeha. Ali i koliko mu je u vlastitoj kaljuži ljubav bila potrebna. I Božja i ljudska. Takav čovjek je sposoban postati glas autentične Katoličke Crkve – Crkve koja grijeh naziva grijehom, ali i Crkve koja stvarno ljubi grešnika. Kada kažem “stvarno” ne mislim da ga ljubi samo na razini teorije, nego i prakse. Grešnika se ljubi razumijevanjem i prihvaćanjem. Zagrljajem i toplom riječju. I ne ljubi se tako njegov grijeh. Nego se ljubi njegova rana, trauma, patnja, odbačenost i životne okolnosti koje do grijeha dovode. To ne znači da mu se grijeh opravdava, nego samo da se pokušava hodati s čovjekom, a ne iznad njega.
No, vratimo se na Franju. Sve navedeno u prethodnom odlomku naučio sam iz njegova pontifikata i zbog toga ću mu biti zauvijek zahvalan. Znao sam to sve i prije njega, ali samo u teoriji. Franjo je, bez obzira na svoj argentinski temperament, živio jednostavnost, skromnost i poniznost. Njegov cijeli život je bio priprema za vječnost, susret s tragičnim životima te molitva za potrebite. Kristoliki život. Život koji je dokaz da Duh Sveti vodi svoju Crkvu. U vremenima relativizacije istine darovan nam je papa Benedikt – teološki naučitelj i čovjek čiji je um bio prožet Duhom istine, a u vremenima naglašenog materijalizma darovan nam je Franjo – papa odbačenih. Nažalost, neki su odmah nakon njegove smrti konstatirali kako je “Franjo bio čovjek milosrđa, ali bi ostao na milosrđu i izostavio bi Kristove riječi: ‘Idi, i ne griješi više’”. To je jednostavno laž. Franjo je pozivao na obraćenje, ali je ispred grijeha stavljao čovjeka. Prije: “Grešniče”, rekao bi: “Bog te voli”. I iskreno, ako želimo pridobiti ljude, drugog puta nema. Grijeh je grijeh, međutim to grešnici uglavnom znaju i sami, ali vjerojatno ne znaju da su vrijedna Božja stvorenja i da ih dragi Bog voli te ih uvijek čeka. Primjerice, kada vidimo da netko neumjereno pije alkohol ispred dućana – prije moralne kateheze – trebamo prići čovjeku te ga upitati: “Što te, prijatelju, do toga dovelo? Zašto piješ?”. To je pastoralni put Crkve koja je “poljska bolnica”. To je Franjin put. To je Isusov put.
Na odnos Franje i Hrvata se ne bih previše obazirao jer je to već više puta izanalizirano. Stepinac je svet, ali ga Franjo nije proglasio svetim. I nije nikada došao u Hrvatsku. No, bez obzira na navedeno i bez obzira na to što nama Hrvatska značila, smatram da smo iz Franjina pontifikata mogli naučiti i kako se Hrvatska voli, i da proglašenje svetosti nije pitanje dokazivanja naše nadmoći nad drugima. Pa upravo je Stepinac dao svoj život jer se nije želio odvojiti od Rima, a mi sebi dopuštamo odvajanje od Franje – a time i Crkve – jer je “biti Hrvat” važnije nego “biti katolik”! Niti smo razumjeli Stepinca niti Franju. Neka nam oba oproste. I zagovaraju nas iz vječnosti!
Slavko Blažić, mag. catech.
Photo by Ashwin Vaswani on Unsplash
