Karlu Rahneru se često prepisuje izjava: “Crkva je stara žena s mnogo ožiljaka i bora, ali ona je moja majka, a majku se ne tuče.” Ta se slika može primijeniti i na našu Domovinu. Hrvatska, poput Crkve, nosi ožiljke povijesti – ratne, političke i društvene – ali unatoč svojim ranama i manama, ona je naša majka. Za katolika, ljubav prema domovini nije samo emotivna privrženost, nego teološka i moralna dužnost. Katekizam Katoličke Crkve (br. 2239) uči da je “ljubav i služenje domovini dužnost zahvalnosti i poretka ljubavi”. Domoljublje pripada poretku ljubavi u kojem Bog ima prvo mjesto, a potom dolazi zahvalnost prema roditeljima, obitelji i narodu. Papa Leon XIII. isticao je kako katolik mora ljubiti svoju Domovinu ne samo osjećajem, nego i djelima pravednosti, poštovanja te brige za opće dobro.
Ta teološka i moralna dimenzija domoljublja trebala bi biti posebno vidljiva u studenom – mjesecu u kojem se prisjećamo rana Domovinskog rata. Nažalost, umjesto zajedništva i pijeteta prema Vukovaru, Škabrnji i svim braniteljima, često svjedočimo političkim napetostima i ideološkim podjelama koje pokazuju da još uvijek nismo u potpunosti moralno i kulturno dorasli baštini Domovinskog rata.
U tom kontekstu teško je ne primijetiti nelogičnost održavanja pojedinih manifestacija, poput „Dana srpske kulture“. Hrvatska nije i ne smije biti zemlja koja guši tuđu kulturu, ali postoji vrijeme koje traži šutnju i poštovanje. Studeni je mjesec najdubljih rana hrvatskog naroda i nije vrijeme za manifestacije koje, umjesto dijaloga, često provociraju i šire kontroverze.
Širenje mržnje prema Hrvatskoj posebno je paradoksalno jer nema države na svijetu u kojoj manjine bolje žive. U Hrvatskom saboru sjedi osam zastupnika nacionalnih manjina, a manjine imaju i posebne izborne jedinice kako bi njihov glas bio zaštićen. Osim političkih prava, manjine uživaju obrazovne, kulturne i jezične slobode, a država ih i financijski podupire.
Iz navedenog proizlaze brojni problemi, a ja ću ih kratko navesti osvrćući se na srpsku nacionalnu manjinu jer je zbog povijesnih okolnosti odnos Hrvata i Srba posebno problematičan. Prvo, nemoguće je integrirati one koji od vrtića imaju “državu u državi” kroz sve razvojne životne faze. Ako Srbi idu u srpske vrtiće i škole te uče isključivo svoje pjesme i kulturu – a posebno je problematično što i povijest uče iz svojih udžbenika – jedino je prirodno da će Hrvatsku doživjeti kao “ustaškog neprijatelja”, a ne nikada kao svoju Domovinu. Tako im oduzimamo priliku da upoznaju Hrvatsku. Oduzimamo im priliku da je zavole, oduzimamo im priliku da sklapaju prijateljstva sa Hrvatima, oduzimamo im priliku da Hrvatska bude njihova – kao i naša. Drugo, financijska pomoć treba ići konkretnim ljudima koji žele učiti, raditi i doprinositi zajednici, a ne projektima koji se koriste za blaćenje Hrvatske, Domovinskog rata i branitelja. Hrvatska ima obvezu pomagati svojim građanima – dosljedno, pravedno i odgovorno – ali svaka pomoć koja potiče ideološku mržnju ili omalovažavanje žrtve branitelja gubi svoju moralnu i kršćansku svrhu.
Tek zajedničkom izgradnjom naše Domovine, moguć je povratak istinskom domoljublju. Onom Rahnerovskom, koje vidi ožiljke, ali ne udara; koje zna prepoznati rane, ali ne bježi; koje zna kritizirati, ali ne mrzi. Domovina je majka – nekad umorna, ali ipak naša.
Slavko Blažić, mag. catech.
