Navečer sljedećega dana nakon što sam napisao prvi tekst za kolumnu na portalu Katehetskoga ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, u mojoj se obitelji zbilo nešto zbog čega sam odlučio odgoditi objavljivanje tog teksta za neku sljedeću prigodu. Umjesto toga, prepričat ću zgodu u kojoj sam ja u glavnoj ulozi, s time da ona nije baš za pohvalu. Pomislio sam, naime, da bi mogla biti od značaja i za pratitelje ovoga portala.
Dakle, te večeri je u našem nevelikom stanu bilo prilično prometno. Snaha, supruga našega starijega sina, odvela nam je njihovu najmlađu kćer da proboravi i prespava kod nas. Naša kći, koja stanuje kat iznad nas, donijela nam je na čuvanje svoga malenoga sina. Naš mlađi sin koji stanuje nedaleko od nas, na udaljenosti od jedva 8000 kilometara, pojavio se sa svojim starijim sinom na WhatsAppu. Uz to je moja supruga za proslavu rođendana naše najstarije, ali mlade unučice, za sljedeći dan obećala napraviti tortu (dobro, samo dvije…). Bilo je živahno.
Dok je moja supruga pripremala torte, ja sam se bavio unučicom. Kada je, po mom mišljenju, bilo vrijeme da ode spavati, pokazalo se da ona nije istih misli, što je posvjedočila na različite načine. To je kod mene potaknulo ponešto ozbiljniji pristup koji njoj nije bio baš po volji.
U međuvremenu je kći odnijela svoga sina u njegov krevetić i, nakon što ga je uspavala, došla pomoći majci oko torti. Kako je u našem stanu uobičajeno da su vrata svih – ili skoro svih – prostorija otvorena, do kuhinje je posve jednostavno dopirala ozbiljnost moga glasa koja je svjedočila o mojoj upornosti da bude po mojoj, a ne po unučinoj volji.
U jednom trenutku, kći je blagim i vedrim glasom zapjevala pripjev otpjevanog psalma koji se rado i dojmljivo pjeva tijekom korizme u našim crkvama: „Milosrdan je i milostiv Gospodin!“ Ponovila ga je tri puta dok nisam, nevješto prikrivajući osmijeh, dopustio unučici da ode vidjeti kako se pravi torta. Ili bilo što drugo – samo da se spavanje odgodi.
I, eto, te sam večeri bio na katehezi kod svoje supruge – po struci vjeroučiteljice, svoje kćeri – po struci glazbenice, i svoje unučice – po struci, i ne samo po struci, vrlo domišljate djevojčice.
Ovo je prigoda da s vama podijelim ‘ishode moga učenja’ te večeri (u koje je, naravno, bilo uključeno i ponavljanje gradiva). Vjerujem da vam je itekako dobro poznato da je nastavni plan i program (ili kako se to već danas naziva) važan, ali ne i presudan. Od ispunjenja obrazovnih ciljeva važnije je da učenici – vjeroučenici upoznaju Isusa onakvog kakav jest, Isusa koji je prošao zemljom čineći dobro i koji je svojim učenicima rekao da puste malene k njemu. A teško da bi maleni hrlili k njemu da je bio namršten. Dobro je da otkriju da je Isusu stalo i do njihovih želja i potreba i da je njegovo srce prostrano i dosjetljivo. Dobro je da uz to otkriju da je i vjeroučiteljevo – vjeroučiteljičino srce, a onda i roditeljsko, pa i djedovsko, kao odraz Isusovog srca, takvo.
Svatko je od nas štošta učio, naučio i – zaboravio. Ali lijepa i dobra, poticajna i ohrabrujuća blizina nešto je što se ne zaboravlja. Pa ako je i ne pamtimo glavom, naše je srce zasigurno pamti.
I naši su vjeroučenici, i pod cijenu da skrenemo s utrtog plana rada, vrijedni toga iskustva.
